CONTACT
Priznajem, kriv sam. Vjerovao sam u ono što protiv čega mi je uporno govorilo iskustvo, gorko stečeno tokom prethodnih nekoliko godina. Vjerovao sam da groblje dinosaura zvano Hollywood još uvijek može desetine milijuna svojih dolara uložiti u nešto što nije jeftina jednokratna zabavica za prostačke plebejske mase ili pseudoangažirana kenjaža pro-klintonovskih "politically correct" snobova. Vjerovao sam u ono što mi je govorilo srce, a protiv čega je govorio razum. Vjerovao sam da je KONTAKT Roberta Zemeckisa ono što su mnogi snob-kritičari govorili da jest - ODISEJA našeg doba.
Vjerojatno bi moje golemo razočaranje i bijes na vlastitu glupost bili manji, da nisam imao tu (ne)sreću da prije deset godina ne pročitam knjigu na kojoj je taj film temeljen. KONTAKT je djelo Carla Sagana, američkog fizičara koji je početkom 80-tih godina zablistao svojom briljantnom knjigom i istoimenom TV-serijom COSMOS. U njoj je na jednostavan način objasnio neke od najsloženijih tajni svemira te tako mnogo učinio za popularizaciju znanosti. Tako je stekao i slavu nužnu za njegov književni debi - roman koji je bio veliki bestseler 1985. godine i koji je dvije godine kasnije postigao veliki uspjeh na govornom području bivše Jugoslavije. Sagan možda nije bio tako plodan SF- pisac kao npr. njegov kolega Gregory Benford, ali njegov je roman uistinu bio pravi dragulj i knjiga koja mi je dugo ostala u sjećanju nakon čitanja.
Naravno, ni holivudski filmaši nisu stajali skrštenih ruku, s obzirom da je čak i u tom gnijezdu ziheraškog diletantizma bilo naivnih idealista koje je mučio nedostatak umjetničke ambicije u SF-filmu. Bolno su odjekivala žalovanja za "zlatnim dobom" SF- filma s kraja 60-tih i 70-tih, kada su sinonim žanra bili danas nezamislivi dragulji kao 2001: ODISEJA U SVEMIRU, LOGANOV BIJEG, ZAPADNI SVIJET, ROLLERBALL ili BLISKI SUSRETI TREĆE VRSTE i prije nego što je Lucas uprskao stvar sa svojim slatkim čupavim čudovištima i bajkama za djecu u futurističkom okružju. Ekranizacija KONTAKTA izgledala je kao idealan način da se konačno prevaziđe holivudska paradigma SF-a kao infantilne zabave.
Na žalost, tko god je mislio ekranizirati KONTAKT morao se suočiti s jednim ozbiljnim problemom koji dosta podsjeća na Fermijev paradoks. Naime, SF film i pravilu zahtijeva hrpu novaca (čak i sa spec-efektima koje može napraviti par klinaca na "Amigi"). Da bi neki holivudski producent u takav projekt uložio hrpu novaca, potrebno mu je učiniti vjerojatnim da će taj projekt vratiti novce na kino-blagajnama. A producenti su uvjereni da će projekt vratiti novce jedino ako bude privlačan najširim plebejeskim masama, dakle i onim gledateljima kojima čitanje sportske stranice u dnevnim novinama predstavlja veliki mentalni napor. U atmosferi celuloidne kloake u kojoj se stotine milijuna dolara troše na kojekakve VODENE SVJETOVE, KONTAKT uistinu nije imao šanse. Nije bilo važno što se za projekt oduševila Jodie Foster, jedna od najpametnijih žena u Hollywoodu, ili što je za režiju zagrijan bio George Miller, Australac poznat po POBJEŠNJELOM MAXU. Nakon smrti Carla Sagana, a djelomično i nakon povećanja zanimanja za vanzemaljce izazvane otkrićem života na Marsu. Hollywood je konačno projekt pustio u pogon. Miller je ipak prije toga već bio zamijenjen discipliniranim ali uspješnim Spielbergovim učenikom Robertom Zemeckisom.
Radnja filma nominalno prati radnju romana, iako je iz razumljivih razloga prilično osuvremenjena (mada se može primjetiti kako je Sagan uspio prije deset godina pogoditi mnoge trendove, s obzirom da se radnja odigrava upravo u naše doba, pri kraju milenija). Glavna je junakinja mala Ellie Arroway (Malone), koju je želja da stupi u kontakt s preminulom majkom i poticaj oca (Morse) natjerao da se bavi radio-amaterizmom. Dvadeset godina kasnije Ellie (Foster) svoju ambiciju ostvaruje kao radio-astronom gdje se na užas svog skeptičnog šefa Drumlina (Skeritt) bavi prisluškivanjem svemira u projektu SETI - potrazi za radio-signalima vanzemaljskih civilizacija. Kada Drumlin prekida projekt, Arroway se okreće ekscentričnom milijarderu Haddenu (Hurt) koji pristane financirati njen projekt u pustinji New Mexicu. Kada tamo konačno čuje signal nedvojbeno vanzemaljskog podrijetla, svi skeptici odjednom postaju vjernicima. Nakon dužeg vremena njena ekipa uspijeva i dešifrirati signal koji se daje uputstva za gradnju stroja, očito namijenjenog putovanju kroz međuzvjezdana prostranstva. Iako je paranoični savjetnik za nacionalnu sigurnost Kitz (Woods) uvjeren kako je riječ o bombi za uništenje nezgodnih civilizacija, gradnja stroja ipak otpočinje
Nikada nisam tvrdio da se film mora držati književnog predloška kao pijan plota. U mnogo slučajeva (kao što o tome svjedoči Lynchova DINA) to može dovesti do katastrofe. Također sam svjestan kako se ipak mora voditi računa i o interesima široke publike, koja nema vremena da satima i danima čita knjige, odnosno koja ne mora baratati tako ezoteričnim pojmovima kao što su prim brojevi ili Einstein-Rosenovi mostovi. Također mi je jasno da se mnogo toga moralo kratiti zato da bi film stao u standardni cjelovečernji format (i ovako je dug dva i pol sata - gotovo vječnost za prosječnog "airhead" gledatelja). Ali, svejedno, tvrtka "Warner Bros" je, po svojem starom dobrom običaju, u nastojanju da pod "umjetničkom angažiranošću" proda tipični clintonovski agitprop, ipak otišla malčice predaleko, kako u priči, tako i u mnogim drugim detaljima koji će izgledati svetogrdje čak i onima koji Saganovo djelo ne drže modernim ekvivalentom Svetog pisma.
Prvo, u nastojanju da se slave obiteljske vrijednosti, motiv koji Ellie Arroway tjera da se zagleda u nebo nije prozaični osjećaj začudnosti koji je zaslužan za prosječnu karijeru svakog briljantnog znanstvenika, nego patetični pokušaj da se stupi u kontakt s majkom koja je umrla na porodu. U romanu je, pak, njena majka živa živcata i igra mnogo aktivniju ulogu u njenom životu. Dalje, za razliku od romana koji je kozmopolitski Zemlju shvaćao kao globalno selo, Zemeckisov film grca u američkom nacionalizmu - umjesto za pet različitih pripadnika čovječanstvo, mjesto u svemirskom brodu ima samo za jednog, pogodite iz koje države i pogodite koga. I na kraju, projekt u koji su u romanu (pa i filmu) bile upetljane manje-više sve svjetske države, izgleda da je u nadležnosti samo jedne, te je Senat SAD treba biti jedino mjesto rasprave. Cijeli niz ozbiljnih socio-političkih i filozofskih dilema koji ispunjavaju stranice romana autori filma svode na jednostavni sukob Vjere i Znanosti, pri čemu namjerno lažu gledatelje prilično nategnutim podacima da 95 % stanovnika Zemlje vjeruju u Boga. Ne samo što nas Zemeckis maltretira filozofijom zaslužnom zato što u E-mailovima primamo pozive na glasanje za republikance, nego nas dodatno muči i trulim unutarnjopolitičkim "packama" neprijateljima jednog i jedinog Clintona (koji se, po svemu sudeći, protiv svoje volje i zahvaljujući gumpovskoj Zemeckisovoj tehnici, pojavio kao glumac u filmu). Billyja Joa Rankina, starog propovjednika koji protiv Stroja grmi s fundamentalističkih stajališta, glumi mladjahni Rob Lowe, uredjen tako da izgleda kao slika i prilika Ralpha Reeda, Clintonovim demokratima mrskog vodje kršćanske desnice. Pokvareni vjerski fundamentalisti (i, dakako, glasači Republikanske stranke) moraju biti krivci i za smrtonosne sabotaže što nam Zemeckis, za razliku od romana, idiotski jasno prikazuje u filmu. O tome kako će usamljeni i prije toga jasvno eksponirani vjerski fanatik uspjeti proći superstroge mjere sigurnosti Zemeckis očito, u skladu s holivudskom "gledatelji su ovce" filozofijom, nije razbijao glavu.No, coup de grace je baraža kojom važne socio-političke implikacije vijesti o Kontaktu komentiraju vijesti CNN-a te kadrovi u kojima paradira gotovo cjelokupan voditeljski kadar te stanice. Kada u obzir uzmemo prozaičnu činjenicu da je Ted Turner, vlasnik CNN-a istovremeno i dioničarski drmator u "Warner Brosu", ostaje nam u ustima gorak dojam kako je jedno književno djelo zloupotrijebljeno za bljutavi komercijalni EPP.
Ni casting nije mogao biti poštedjen komercijalne proračunatosti, mada je tu ipak bilo više pogodaka nego promašaja. Jodie Foster, dobitnica dva "Oscara", diplomantica Harvarda i jedna od intelektualno navudrenijih osoba u Hollywoodu, bila je idealna za ulogu Ellie Arroway te ju je savršeno odigrala. Za partnera njenog lika u filmu (ali ne i u romanu) je određen lik Palmera Jossa, prilično nespretno postavljen od samog početka - svećenik koji nije mogao trpiti celibat odjednom postaje duhovni savjetnik Predsjednika (pokušajte u stvarnom životu zamisliti američkog političara koji bi se skompao s takvom razvratnom protuhom). Da stvar bude gora, za tu je ulogu odredjen Matthew McConaughey, tip koji svojom manekenskom pojavom jednostavno nije uvjerljiv za takvu ulogu. Kao posljedicu imamo isforsiranu ljubavnu priču - toga je bila u romanu, ali s drugim, ovdje nepostojećim likom, i mnogo više realizma i manje sentimentalnosti koja će kulminirati u traljavom finalu. Ostali su glumci manje-više solidni - Skeritta i Hurta smo posljednji put zajedno vidjeli kao članove posade "Nostroma" u OSMOM PUTNIKU, pa nije teško pretpostaviti da ni ovdje neće preživjeti odjavnu špicu. James Woods je prenervozan u ulozi politikantskog washingtonskog birokrata, a njegova šefica Angela Bassett je tu isključivo radi ispunjavanja rasne kvote.
Na kraju se, usprkos golemog razočaranja, mora priznati da Zemeckisov filmčić ipak ima i neke pozitivne elemente. U rijetkim prilikama kada su mu producenti dozvoljavali da radi što hoće, a to je prvenstveno bilo u "tehničkim" sekvencama medjuzvjezdanih putovanja, Zemeckis je doista opravdao ocjene kritičara koji su njegovo djelo nazivali ravnim tri desetljeća starom Kubrickovom remek-djelu. Sekvenca kojom počinje film jest nešto najfascinantnije što smo mogli vidjeti na kino-ekranima u posljednjih nekoliko godina. Završna sekvenca samog medjuzvjezdanog putovanja, a pogotovo oni žalosni i prozaični materijal izmedju, je definitivno u njenoj sjeni. Ciničnije raspoloženim gledateljima bih mogao preporučiti da nakon te scene napuste dvoranu. Ali, možda ih i ostatak filma, koji je ipak zanatski dobro uradjen, ali sadržajno prazan, natjera da nabave izvrsnu Saganovu knjigu. Makar zato da se uvjere da su autori filma mogli bolje. Ako netko zbog ovog filma pročita knjigu, on je ispunio svoju svrhu.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos