FACE/OFF
Nakon što su u Hong Kongu slike Elizabethe II u kancelarijama zamijenjene slikama Mao Tse Tunga, sa žaljenjem se mora konstartirati kako je suvremeni akcijski film u svijetu manje-više sveden na Hollywood i njegove bljuvotine. Situaciju, u kojoj se pod akcijom podrazumijevaju idiotarije nalik na CON AIR, nimalo ohrabrujućom ne čini pokušaj neholivudskih režisera da udahnu malo svježe krvi u taj dinosaurski žanr. Pri tome su filmofili najviše nade polagali u "mlade snage" iz hongkonške kinematografije, jedine koja je uspjela parirati Hollywoodu na svjetskom tržištu. Zahvaljujući lobiranju (ili bolje reći poluplagijatorskim "posvetama") Tarantina i njegovih pulena, veliki holivudski studiji su se počeli zanimati za autore kao što su John Woo, Ringo Lam ili Tsui Hark, pripadnike posljednje generacije hongkonških filmaša, koji su sa svojim radovima kasnih 80-tih priskrbili kult-status medju onim filmofilima koji su odbili eurocentričnu art-snobovsku paradigmu. Djelomično prisiljeni na to dolaskom demokraciji i slobodnom izražaju nesklonih vlastodržaca iz majke domovine, hongkonški su režiseri, škrgućući zubima, pristali na pravila igre tvornice snova i u većini slučajeva ozbiljno narušili svoju reputaciju.
Jedan od, možda, najrječitijih primjera je John Woo. Stekavši kult-status svojim ultranasilnim, ali visoko stiliziranim akcijadama kao što su BOLJE SUTRA, HARD BOILED, KILLER i BULLET IN THE HEAD, Woo je prije nekoliko godina otišao potražiti sreću u Hollywoodu. Tamo se nije baš najbolje uklopio u atmosferu gdje su njegovom umjetničkom izričaju nesavladive prepreke predstavljala nepisana ali čvrsta pravila ziheraških holivudskih producenata. Tako uškopljeni Woo, kojeg pamtimo po TEŠKOJ METI s Van Dammeom i SLOMLJENOM STRIJELOM je još uvijek trideset kopalja ispred anonimnih i bezličnih ziheraša koji prave idiotluke nalik na CON AIR. No, i za njega se smatralo da je za šaku dolara profućkao svoju umjetničku reputaciju te da se od njega, zapravo, više nema što tražiti.
Na prvi pogled, njegov novi proizvod, akcijada FACE/OFF koju naši distributeri, po starom i lošem običaju nemaštovito prevode kao ČOVJEK BEZ LICA (zaboravljajući na istoimeni film Mela Gibsona prije tri godine), bi trebao biti tipično "high concept" stajsko gnojivo s idiotskom premisom. Naime, na početku filma terorist Castor Troy (Cage), pokušavajući ubiti agenta FBI Seana Archera (Travolta) ubije njegovog sina. Šest godina kasnije, Troy postavlja bakteriološku bombu negdje u Los Angelesu, da bi ubrzo bio teško ranjen i završio u komi nakon potjere koju organizira Archer. No, to je samo početak Archerovih muka - naime, nitko ne zna gdje je postavljena bomba koja otkucava. Suočen s nerješivim problemom, Archer nevoljko pristaje na očajničko rješenje - zahvaljujući radikalnoj tehnologiji plastične kirurgije će preuzeti Archerovo lice i njegov identitet, te se ubaciti u njegovu bandu u zatvoru. Taj se plan pretvara u prokletstvo nakon što se Troy probudi iz kome, pozove svoje pajdaše i liječnika nagovori da mu vrati lice, a jedino na raspolaganju je, dakako, ono Archerovo. Pravi Archer, prisiljen da u najgoroj zatvorskoj rupi nosi lice svog najmržeg neprijatelja, ubrzo će se susresti s Troyem koji mu je ukrao lice, a pomoću njega i karijeru, stan, posao i voljenu suprugu (Allen).
Za razliku od SLOMLJENE STRIJELE, Woo se ovdje uspio izboriti za sebi svojstven umjetnički izričaj. Fantastična premisa filma o tehnologiji za mijenjanje lica, koja je radnju morala prebaciti u (barem) blisku budućnost, zadržana je u manje uvjerljivoj sadašnjosti. Ista ta fantastična premisa je pomogla Woou da ostvari svoje umjetničke ambicije koje se svode na to da praznoglavu akcijadu napuni s onim najvažnijim za uspjeh takvih likova - dramom. Temeljeći se na iskustvima 80-tih godina, čije najuspjelije akcijske filmove manje pamtimo po spektakularnim scenama koliko po upečatljivim likovima (marinci iz ALIENSA, komandosi iz PREDATORA), Woo je cijeli film izgradio na snažnim ličnostima, prisiljenima da tokom priče prolaze kroz jekyll-hydeovske transformacije. Nekome će takvo melodramatiziranje izgledati primjerenije sapunskoj operi, ali Woo uspijeva da te uloge savršeno funkcioniraju u kontekstu akcijskog spektakla.
Dakako da Woo u tome ne bi uspio da nije imao potpunu suradnju dvoje velikih holivudskih glumaca. Nicolas Cage, donedavni miljenik kritičarskog establishmenta, koji je pronašao sebe kao akcijskog junaka, uistinu briljira u složenoj dvostrukoj ulozi u kojoj koristeći isto lice mora dočarati dva sasvim oprečna karaktera. Nicolas Cage kao demonski, ali živopisni Castor Troy se vrlo brzo pretvara u zbunjenog i očajnog dobrog i dosadnog Seana Archera, koji se koprca u pokušaju da bude ne samo ono što nije, nego i nešto što najdublje mrzi. Njegov kolega John Travolta nastavlja sa svojom serijom cool negativaca - u početku dosadni vladin službenik, kojeg jedino osvetnički žar zbog ubijenog sina čini zanimljivim, transformira se u samouvjereni celuloidni vihor koji "drpa" tajnice i počinje uživati u slavi, moći, obitelji, i životu sa za njega nepoznate strane zakona. Možda su pretjerane kolegijalne pohvale Nicolasa Cagea, koji tvrdi da je zaplakao dirnut Travoltinim umijećem dočaravanja različitih osjećaja, ali Travolta bez svake sumnje nosi film, slično kao i Cage. Joan Allen, koju smo mogli zapaziti kao prvu damu Amerike u NIXONU, takodjer briljira kao supruga koja sa užasom primjećuje kako je njen izneada transformirani suprug mnogo bolji od radoholičara koji nije mario za nju.
Uz savršene glumce tu je i Woova režija, isto ono umijeće koje je od besmislene tarapane u TEŠKOJ METI napravila "Labudje jezero". Woo ne samo što po običaju briljira, i u tome uživa, kao u sceni velike potjere gliserima (njegov dugogodišnji san konačno ostvaren u finalu ČOVJEKA BEZ LICA), nego sebi dozvoljava da ruši i stare holivudske tabue. Tako ne samo da pozitivac u filmu stjecajem okolnosti mora poubijati na desetine drugih pozitivaca i slučajnih prolaznika, ne samo da ginu na desetine nedužnih prolaznika koje bi inače trebale preživjeti, nego se Woo usudjuje izrugivati čak i vjerskim obzirima Hollywooda. Glavni negativac prerušen u katoličkog svećenika otvoreno očijuka s ne previše šokiranim pripadnicama ženskog zbora, a film zadrži i polunadrealnu scenu obračuna u crkvi. Woo isto tako sebi dozvoljava i cinični, gotovo tarantinovski odmak od stvarnosti, u briljantnoj sceni u kojoj se unutrašnjost jedne kuće pretvara u Vukovar, a radnju prati pjesme SOMEWHERE OVER THE RAINBOW iz filma ČAROBNJAK IZ OZA.
ČOVJEK BEZ LICA traje gotovo dva i pol sata, ali kao i u slučaju Mannove VRUĆINE, ovdje je umjesto lopatom nabačenih i dosadnih akcijskih scena to vrijeme korisno iskorišteno da bi se izgradili likovi i priča. Nekome film može izgledati previše krvav, previše mizoginistički ili s ipak teško probavljivom početnom postavkom, nekome previše sentimentalan ili primjereniji žanru meksičke sapunjače, ali Woo je njime ipak izašao iz kreativne krize. Male pukotine u holivudskim zakonima uspio je pretvoriti u kanjone i zablistati svojim majstorstvom, dokazavši kako priča o hongkonškoj kinematografiji nije završena.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos