MOJI DRAGI AMERIKANCI

MY FELLOW AMERICANS

• uloge: Jack Lemmon, James Garner, Dan Aykroyd, John Heard, Wilford Brimley, Lauren Bacall, Sela Ward, Everett McGill
• scenografija: James D. Bissell kostimografija. Betsy Cox
• fotografija: Julio Macat
• montaža: William Kerr
• glazba: William Ross
• scenarij: E. Jack Kaplan & Peter Tolan (sinopsis: E. Jack Kaplan & Richd Chapman)
• režija: Peter Segal
• proizvodnja: Warner Bros/Peter Entertainment, SAD, 1996.
• distribucija: Jadran Film
• trajanje: 101 '

Nakon što se osramotio s Reitmanovim DAVEOM i ždanovljevskom propagandom u Reinerovom AMERIČKOM PREDSJEDNIKU, Hollywood bi trebao od Bijele kuće bježati kao vrag od tamjana, barem kada je o inspiraciji za komedije riječ. Ali, došla je izborna godina pa je nekom od pametnjakovića sinulo da ne bi bilo loše ponovno okušati sreću u tim opasnim vodama. MOJI DRAGI AMERIKANCI su, pak, kombiniraju reciklirane motive - s jedne strane je tu Bijela kuća, a s druge strane gerijatrijski humor uspješno oproban u STARIM GUNDJALIMA.

Dva glavna junaka su, dakle, bivši predsjednici - škrti republikanac Kramer (Lemmon, kojemu je svaka sličnost s Georgeom Bushom više nego slučajna) i jebežljivi demokrat Douglas (Garner, koji se naslanja na Clintona). Ta dva čovjeka, prisiljena napustiti Bijelu kuću, su smrtni politički protivnici i organski se ne mogu smisliti, ali, kao što se često dogadja, politika će ih udružiti. Naime, trenutačni stanar Bijele kuće i bivši Kramerov potpredsjednik, republikanac Haney (Aykroyd) je upetljan u korupcionaški skandal te se nastoji izvući prebacivši krivnju na svog bivšeg šefa. Stjecajem okolnosti, dok Kramer pokušava pronaći dokaze koji bi ga oprali, a Douglas one koji bi ga sahranili, dogodi se ubojstvo kojem su obojica svjedoci te dva bivša predsjednika postanu metama armije vladinih egzekutora na čelu s pukovnikom Tannerom (McGill). U nastojanju da spase vlastite živote, dva ljuta protivnika su prisiljena zajedno krstariti zemljom izdajući se za vlastite dvojnike.

Ovakvom predlošku se ne može nijekati intrigantnost, i on bi bez svake sumnje dušu dao za urnebesnu političku satiru, odnosno kombinaciju filma ceste i "buddy buddy" komedije. Na žalost, to bi se dogodilo da je projekt završio u rukama nezavisnog filmaša, a ne ziheraškog zanatlije Petera Segala (TOMMY) koji bespogovorno ispunjava "politically correct" želje svojih producenata. Tako film uopće nije duhovit, odnosno duhovitost mu se svodi na to da bivši vodje slobodnog svijeta jedan drugog časte kočijaškim izrazima. Tamo gdje bi trebala biti komedija, dobijamo propovijed - iako autori filma nastoje glumiti nepristranost, peckajući i republikance i demokrate - ipak je jasno da su im simpatije na strani Clintona i njegove ultralijeve politike. Tako, dok s jedne strane, imamo korumpirane političare iz republikanskog WASP-establishmenta, s druge strane nam se kao oličenje plemenitosti nude ilegalni imigranti i homoseksualci. Da je to kojim slučajem snimljeno u doba Reagana, bilo bi hrabro. Ovdje je više nego otrcano. Da starkelja Lemmon nije uspio sačuvati svoj komičarski talent i vlastitim improvizacijama začiniti mlaki scenarij, film bi bio za povraćanje. Ovako se može gledati, ali jedva.