THE LAST MAN STANDING
Walteru Hillu, talentiranom scenaristu (BIJEG), producentu i režiseru 70-tih i 80-tih godina (RATNICI PODZEMLJA, 48 SATI) definitivno je istekao rok. Dio kritičara je bio nešto drukčijeg mišljenja nakon "politically correct" vesterna GERONIMO iz 1993. godine, ali već u svom slijedećem projektu, DIVLJEM BILLU, Hill im je ponovno sahranio i te slabašne nade. U nastojanju da povrati svoju negdašnju popularnost (koju je, izmedju ostalog, spiskao producentskim upropaštavanjem ALIENA 3), Hill je posegnuo za očajničkim mjerama. Za zaplet svog novog projekta iskoristio je siže već upotrijebljen u ne jednom nego dva kultna filma, te je za glavnu ulogu uzeo Brucea Willisa, jednu od danas najkomercijalnijih akcijskih zvijezda.
Radnja se zbiva u malom teksaškom gradiću u doba prohibicije, u koji dolazi neznanac mračne prošlosti koji sebe zove John Smith (Willis). Grad je gotovo opustio, što ima zahvaliti blizini granice s Meksikom i ratu suparničkih bandi krijumčara alkohola koje vode Irac Doyle (Kelly) i Talijan Strozzi (Eisenberg). Nakon što incident s Doyleovim gorilama dovede do pokazivanja Smithovog revolveraškog umijeća, on odjednom postaje zanimljiv objema stranama. Shvativši kako bi tako mogao zaraditi gomilu novaca, Smith započinje opasnu igru u kojoj će stati čas uz jednu, čas uz drugu stranu što dovodi do niza krvavih obračuna. Njegov plan savršeno funkcionira sve dok ne odluči pomoći Felini (Lombard), mladoj Indijanki koju je okrutni Doyle dobio na kartama.
POSLJEDNJI PREŽIVJELI je još jedan dokaz kako je zbilja nezahvalno raditi remake, pogotovo kada je riječ o tako utjecajnom filmu poput Kurosawinog TJELOHRANITELJA, koji je i sam dao materijal za kultni špageti-vestern Sergia Leonea ZA ŠAKU DOLARA. Neizbježne usporedbe sa dva stara majstora i njihovim remek-djelima su tako odmah Hilla stavile u prilično neuglednu startnu poziciju, a i sam izbor mjesta i vremena radnje isto tako nije bio baš najsretniji. Teksas za vrijeme prohibicije dovodi do konfuzne i prilično neuvjerljive mješavine vesterna i gangsterskog filma. Konfuziji pridonosi i definitivno anakroni hard-rock soundtrack Ryja Coodera, a dominacija crvene boje, bilo u obliku pješčanih oluja, kiše ili zasljepljujućih sunčevih zraka cijelom filmu daje više mučan nego sumoran ugodjaj.
Ipak, najveća Hillova greška, nastala iz pokušaja da se "osuvremeni" Kurosawin/Leoneov original, jest odluka da cijeli film prati Willisova naracija. Njegovi trapavo izvedeni filmnoarovski solilokviji ne samo da lik Johna Smitha čine antipatičnim, nego i oduzimaju auru misterije koju su posjedovali njegovi bezimeni prethodnici u liku Toshira Mifunea (YOJIMBO) i Clinta Eastwooda (ZA ŠAKU DOLARA). Willis je svojim nastojanjem da lik učini hiperrealističnim u stvari učinio suprotno - gledatelj će teško povjerovati da je John Smith sposoban za tako efikasno klanje koje Hill demonstrira sa zanatskom vještinom. Ni ostali likovi nisu nešto posebno, iako je tu cijela plejada vrsnih karakternih glumaca. Bruce Dern i William Sanderson su solidni u ulogama korumpiranog šerifa i lokalnog barmena, ali im Hill svojim scenarijem ne dozvoljava da se razmašu. Kelly (koji je tako majstorski glumio psihopata u RATNICIMA PODZEMLJU) je gotovo smiješan u pokušaju da nadmaši Jamesa Cagneya kao poludjelog gangstera, dok Walken rutinerski obavlja ulogu okrutnog ubojice Hickeya. Potpuno bez razloga Hill u film ubacuje lik teksaškog rendžera (Jenkins), koji osim što Smithu izreče par moralističkih tirada, uopće ništa drugo ne radi u filmu. Upravo taj lik simbolizira glavni nedostatak ovog filma - smrtnu ozbiljnost, tako neprimjerenu ovoj priči koja bi trebala biti zabavna.
POSLJEDNJI PREŽIVJELI nije negledljiv film, ali je ipak previše mučan da bi u velikoj mjeri mogao zabaviti gledatelje. Ljubitelji Hilla bi se ipak držali njegovih klasika iz 70-tih i 80-tih.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos