SERIAL MOM
Medju filmašima koji se mogu pohvaliti kakvim-takvim kult-statusom John Waters spada medju one koji su manje poznatiji s ove strane Atlantika. Razlog je vjerojatno u tome što je na Watersa previše utjecalo odrastanje u Baltimoru tokom 50-tih, odnosno 60-tih, pa se njegov opus uglavnom svodi na satiričko kasapljenje društvenih vrijednosti koje su bile tada aktualne. U mladim danima se ta aktivnost svodila na pravljenje niskobudžetnih, ljuto alternativnih 16mm filmova u kojima su se s perverznim užitkom prikazivali razni oblici socijalne, moralne, seksualne i svake druge patologije. Najpoznatiji od svih njih je danas PINK FLAMINGOS, nakon kojeg je Waters morao čekati 15 godina da mu službeni Hollywood otvori vrata u filmu LAK ZA KOSU. Nakon prilično bljedunjavog mjuzikla CRY BABY iz 1990. (mnogo poznatijem kao "pošteni debi" Traci Lords, nego po ičem drugom) slijedila je duža stanka nakon koje se Waters vratio svom omiljenom žanru crne komedije u kod nas relativno zakašnjeloj MOJOJ UBOJITOJ MAMI.
Suthpinovi, obitelj iz baltimorskog predgradja, predstavljaju gotovo idiličnu sliku - otac Eugene (Waterston) je uspješni zubar, kći Misty (Lake) studira na koledžu, a jedino sin Chip (Lillard) ima malih problema u školi zbog opsjednutosti krvavim horor-filmovima. Majka Beverly (Turner) je idealna supruga, majka i domaćica, samo što osobe iz njene okoline koje se ogriješe o neku od postavki njenog svjetonazora imaju nezdravu sklonost da umru nasilnom i krvavom smrću. Tek nakon što bodycount dostigne zabrinjavajuće razmjere, njena kći počinje sumnjati u nešto nezamislivo - da je njena idealna majka u stvari okrutni serijski ubojica.
Kao i drugi Watersovi filmovi, i ovaj pokazuje pomalo nezdravu sklonost prema ismijavanju licemjerja "normalnih" stupova društva. Ovaj je put taj stup obitelj, a glavna junakinja se u monstruma pretvara upravo zato što krajnjim sredstvima brani vrijednosti pristojne, malogradjanske Amerike koju je Lynch mnogo uspješnije razgolitio u svom PLAVOM BARŠUNU. Problem je u tome što je inzistiranju na toj tezi žrtvovao ono što bi trebalo biti najvažnije - sam humor. Nije da nas film na trenutke ne uspijeva nasmijati, ali Waters je ovdje daleko ispod standarda Mela Brooksa, Johna Landisa ili braće Zucker u njihovim zlatnim danima. Dodatni problem predstavlja i naglo scenarističko zakretanje s teme - pri kraju se film posve nepotrebno pretvara u satiru suvremenih američkih medija, odnosno njihove opsjednutosti zločinom i pravljenja cirkusa od krivičnopravnih procesa. Završnica uopće ne zadovoljava i umjesto dobre zabave ostaje nam gorak okus u ustima. S druge strane, zgodno je vidjeti Kathleen Turner kako se dobro snalazi u komičnoj ulozi, ali to ipak nije to.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos