STEALING BEAUTY
Kod mnogih art-snobova ime "Bertolucci" izaziva jednako strahopoštovanje kao i ime "Michelangelo", a tom strahopoštovanju dotični ima zahvaliti to što je prije deset godina pokupio hrpu "Oscara" za spektakularnog, ali ipak praznog POSLJEDNJEG KINESKOG CARA. Neko kraće vrijeme je Bertolucci imao mnogo širi krug poklonika od umišljenih luftbrenzera zahvaljujući razbijanju erotskih tabua u POSLJEDNJEM TANGU U PARIZU, ali i to ima prije svega zahvaliti nerazumnoj cenzuri - kada su mnoge zemlje dozvolile film nakon 10-15 godina ustanovilo se da nije ni do koljena suvremenim soft i hard ostvarenjima. To, dakako, ne znači da je Bertolucci netalentiran filmaš - neka njegova ostvarenja iz 70-tih godina su uistinu dojmljiva. Samo je problem u tome što Bertolucci previše vjeruje da je genijalni umjetnik, a uvijek ima dovoljno sljedbenika da se ne obazire na kritiku koja je s pravom pokopala MJESEC, ČAJ U SAHARI ili MALOG BUDU. Nijedan od tih filmova nije pružio ništa osim egzotične filozofije koja nadomješta marksizam, njegovu nikada prežaljenu ljubav iz 70-tih, kada je imao tada pomodnu etiketu "lijevog intelektualca. Vremena su se promijenila i Bertolucci se ovaj put za svoj novi projekt uopće nije trudio priskrbiti ikakvo ideološko pokriće.
Sadržaj ZAVODLJIVE LJEPOTE bi, pak, mogao biti primjereniji nekom od filmova iz njemačke serije "Schuldmadchen Report" ranih 70-tih. Lucy Harmon (Tyler) je 19-godišnja američka nimfeta koja nakon smrti majke, poznate pjesnikinje, dolazi u vilu smještenu u prekrasnim pejzažima Toskane. Tamo dolazi s dva cilja: prvo, nastoji otkriti tko je njen pravi otac, odnosno s kim se to njena majka igrala liječnika prije neka dva desetljeća na tom istom imanju i, drugo, nastoji se riješiti vlastitog himena. Hrpa britanskih, francuskih, američkih i talijanskih novinara, umjetnika i intelektualaca na čelu s kiparom Ianom Graysonom (McCann) joj odlučuje pomoći barem u dijelu tog plana. Djelomično zahvaljujući prisustvu mlade, lijepe i uspaljene djevice, cjelokupnom društvu u vili prorade hormoni i život se pretvara u masovnu orgiju. Lucy, pak, dok otkrivenih grudi ne pozira Graysonu, koji pak motornom pilom pravi njenu bistu, pokušava metodom slučajnog izbora pronaći idealnog defloratora. Naravno, to joj na kraju uspijeva s jednim tihim, nenametljivim domaćim mladićem.
Jedan od razloga zbog kojih se i dobar dio Bertoluccijevih najvjernijih poklonika medju filmskom kritikom obrušio drvljem i kamenjem na ZAVODLJIVU LJEPOTU leži u bijesnoj spoznaji da je njihov idol, apoteoza "angažiranog" filma, spao na to da svoj umjetnički rejting koristi za uprizorenje vlastitih i nikome drugome zanimljivih seksualnih fantazija. Ako zanemarimo erotiku, ovaj film nema gotovo ništa. Likovi su potpuno prazni - za vrhunske intelektualce koji si mogu priuštiti vile u Italiji moglo bi se očekivati nešto više duha od onog kojeg pokazuju u filmu. Jedini koliko-toliko probabljivi lik jest onaj umirućeg pisca (Irons) koji pokušava dati kakav-takav sadržaj njihovim praznim egzistencijama, svedenim na pohotu. Što se Liv Tyler kao super-Lolite tiče, uistinu je žalosno vidjeti kako je taj simpatični curetak još jednom pokazao kako je gluma mnogo ozbiljniji posao od paradiranja po "Aerosmithovim" spotovima. Ne kažem da Liv Tyler nije lijepa za oko, ali nimalo ne udahnjuje života lešini od lika koji je (valjda posebno za nju) smislio Bertolucci. S vremena na vrijeme Bertolucci pokušava ovom filmu dodati nešto smisla - s Lucyinim djetinjastim črčkarijama bez veze ubačenim u kadar ili (nešto uspješnije) s marksističkim komentarom toskanske idile (prostitutke na autoputu kao odgovor na pitanje zašto momak iz okolice nastoji napustiti Italiju). Ali, sve to ipak nije dovoljno da film bude imao ikakvog smisla.
Ipak, dobra fotografija, prekrasni pejzaži i par finih prizora su dovoljni da dva sata ZAVODLJIVE LJEPOTE ne prodju u potpunoj dosadi. Što je dovoljno da film dobije prolaznu ocjenu. Jedva.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos