DRACULA: DEAD AND LOVING IT
U neka prošla, sretnija i ljepša vremena svaki se film Mela Brooksa očekivao s velikim nestrpljenjem, a filmofili su brojali dane do premijere spremajući se na urnebesni smijeh, kojeg nije mogao priuštiti gotovo nijedan drugi filmaš. Ali, vrijeme čini svoje i najava novog filma Mela Brooksa danas kod dobrih poznavatelja sedme umjetnosti izaziva upravo suprotne učinke. Nije stoga za čuditi da se njegov najnoviji uradak, DRACULA: VESELI MRTVAC, umjesto sa nadom očekivao s velikom jezom, ali ne zbog jeze koju izaziva horor-naslov, nego zbog očigledne istrošenosti nekada velikog majstora komedije. Domaći je distributer, pak, malo pričekao s izdavanjem filma na video-kazeti, očekujući, pak, da će na stotu obljetnicu prvog romana o poznatom rumunjskom satrapu i krvopiji dobiti koju kunu više.
S obzirom da se Mel Brooks nije previše potrudio osvježiti priču filma, svatko iole upoznat s tim fenomenom popularne kulture smatrat će prepričavanje filmskog sižea nepotrebnim. Ali, ipak, za svaki slučaj su ovdje osnove zapleta. Grof Dracula (Nielsen) poziva u svoj transilvanski zamak odvjetnika Renfielda (MacNicol) radi kupovine nekretnina u Engleskoj. Nakon što hipnotizira Renfielda i pretvori ga u svog roba, Dracula se nastanjuje u susjedstvu ludnice dr. Sewarda (Korman) te počinje zavoditi kako njegovu kći Minu (Yasbeck), tako i njenu pohotnu prijateljicu Lucy (Anthony). Nakon što Lucy padne kao žrtva vampirove gladi za krvlju, a potom njegova meta postane Mina, dr. Seward, Minin zaručnik Jonathan Harker (Weber) te stručnjak za vampire profesor Van Helsing (Brooks) započinju borbu protiv oličenja zla.
Za razliku od svog prethodnog filma, ROBIN HOOD: MUŠKARCI U TAJICAMA, gdje je uz originalni izvor parodije - Reynolds/Costnerovo skrnavljenje sherwoodskog junaka - koristio priliku da ismijava i cijeli niz drugih filmova, Brooks je u novoj verziji DRACULE ostao doslovno prikovan za uspješnu Coppolin neoromantični film iz 1992. godine. Kao da je Brooks smatrao izvrsnom idejom da jednostavno kopira Coppolu i u priču umetne par gegova koje je smatrao smiješnim. Problem je u tome što tih gegova jednostavno nije bilo dovoljno da se ispuni 90 minuta, te DRACULA rapidno prestaje biti smiješan i postaje sve dosadniji. Da li uistinu treba stalno gledati američke glumce koji pokušavaju dokazati kako im britanski naglasak ide bolje nego nesretnom Keanu Reevesu? Ili klistir kao panaceju za duševnu bolest? Naravno, kada sam Brooks postaje svjestan da mu komično ne ide kako bi trebalo, vraća se svom omiljenom hobiju i ponovno rekreira raskošne holivudske mjuzikle iz 30-tih godina. Ali to ne spašava stvar, kao što ni uistinu talentirana ekipa glumaca (MacNicol, Nielsen) ne uspijeva udahnuti život komediji kojoj je netko davno prije zabio glogov kolac u srce.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos