PRIVATE PARTS
Od svih medijskih zvijezda radio-voditelji su vjerojatno najmanje zanimljiv materijal za pravljenje filmova, pogotovo onih biografskih. Posljednji film čiji se junak bavio tim poslom bio je TALK RADIO, malo poznata politička drama Olivera Stonea, snimljena gotovo prije jednog desetljeća. S obzirom da se autor ovih redova svojevremeno bio okušao u ulozi radio-voditelja činjenica da je junak jednog od najgledanijih i najcijenjenijih filmova ovog proljeća u SAD bio upravo radio-voditelj, ispunila ga je osjećajem kolegijalnog ponosa. Doduše, kao što se i može pretpostaviti, Howard Stern, junak KRALJA ETERA, je sve nego običan radio-voditelj te je svoju radio-slavu odavno bio prenio na ostale medije - televiziju, knjige, časopise, a kao kruna svega dolazi i film. Naravno, kao što se to prečesto dogadja s medijskim proizvodima "made in USA", Sternova zvijezda zbog ograničenosti njegovog medija nije uspjela zasjati van granica njegove domovine. Što se hrvatske publike tiče, ona se s njim mogla upoznati preko odlomaka iz njegovih knjiga u "Nacionalu". U svakom slučaju, vrijeme njegove medjunarodne slave tek dolazi.
Medju desetinama tisuća radio-voditelja u Americi Howard Stern je svoju osobnost uspio nametnuti time što je hrabro išao tamo gdje se drugi ne usude, točnije što je govorio sve što je htio. Iako je u tome potvrdjivao američku samodopadnu tezu o superiornosti njihove demokracije i slobode govora, nije uspio postati miljenikom klintonovskog "politically correct" establishmenta. Razlog tome je činjenica da se Stern s jednakom žestinom obarao kako na WASP-ovsku staru gardu, tako i na crnce, Meksikance, feministkinje, homoseksualce i druge danas sakrosantne "potlačene" manjine. Pri tome nije štedio ni sebe, pa ni vlastitu obitelj, ponekad prelazivši čak i najdalje postavljene granice dobrog ukusa (kao u slučaju kada se šalio na račun mrtvih fetusa dan nakon što mu je supruga imala spontani pobačaj). Njegov lajavi jezik mu je uz gomilu poklonika donio jednako velik (možda čak i veći) broj onih koji ga mrze. No i jedni i drugi, na veliko Sternovo zadovoljstvo, u milijunima pale radio-aparate da čuju njegove riječi.
Sternova autobiografska knjiga, a i film, nastoje nam nestašno dijete američkih medija predstaviti u boljem, da ne kažemo, zašećerenom svjetlu. Film prati njegov životni put od djetinjstva u kojem ga je otac, radio-tehničar, stalno zvao idiotom, preko crnačke srednje škole gdje je kao jedini bijelac imao razloga dobiti gomilu kompleksa do studija gdje njegova pojava predstavlja krajnji antiafrodizijak za žensku populaciju. Sve se mijenja kada upozna Allison (MacCormak) koja će mu postati suprugom i (ako je vjerovati Sternu) jedinom ženom u njegovom životu te dati dovoljno samopouzdanja da započne zvjezdanu karijeru radio-voditelja. Nakon što je prošao tipičnu rutinu od provincijskih do velikih radio-stanica, kruna Sternove karijere postaje moćna stanica WNBC u New Yorku. Tamo problem predstavlja vodstvo NBC-ja koje ga je unajmilo zbog popularnosti, uopće nemajući pojma kakav je njegov voditeljski stil. Kada shvate da ne mogu raskinuti ugovor, a da ne izgube gomilu novaca, odlučuju mu nametnuti urednika (Giamatti) koji ga treba ili ukrotiti ili natjerati da sam da otkaz.
Film koji vrvi seksističkim vicevima, transvestitima, golim ženama i čiji je slogan "Kako čovjek može postići tako mnogo s tako malim" je teško prodati kao panegirik obiteljskim vrijednostima. Režiserka Betty Thomas je svojom nesretnom filmskom adaptacijom TV-serije BRADY BUNCH dokazala kako je sklona idiotskim projektima. Ovdje je njena ženska duša uspjela u onome što nisu moćnici saveznih uprava za veze i medijski moguli - ukrotiti Sterna i predstaviti ga kao mirnog obiteljskog čovjeka usprkos njegovog libida primjerenijeg 12-godišnjem klincu. Tome je doprinio i Stern koji glumi sam sebe (zajedno sa svojim tehničarom Fredom Norrisom i ko-voditeljicom Robin Quivers), ali prije svega nježna i tiha Mary MacCormak u ulozi njegove ispaćene ali snažne supruge Allison. Dobru ulogu Sternove nemeze je dao i Paul Giamatti, a posebnu draž daju cameo nastupi armije poznatih ličnosti iz show-business polusvijeta, uključujući porno-zvijezdu Jennu Jameson. Film, dakako, obiluje humorom i garantira više od sat i pol urnebesnog smijeha. Jedan od nedostataka KRALJA ETERA je i to što Betty Thomas ima fiksaciju da pokaže kako "ovo nije tipični holivudski film", pa radnju presijeca kvazidokumentarističkim insertima u kojima transvestiti i polugole žene na ulicama drže panoe sa naslovima - ne baš previše uspješni pokušaj da se film učini što sličnijim njujorškoj nezavisnoj školi.
No, krajnja presuda za film je ipak jedan veliki palac gore (kada je Sternu nešto drugo malo).
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos