CON AIR
Jerry Bruckheimer, jedan od danas najjačih holivudskih producenata, ovog ljeta se morao suočiti s problemom. Po prvi put je na hirovito tržište morao izbaciti proizvod iza kojeg više nije stajalo ime Dona Simpsona, njegovog kolege i partnera, preminulog prije dvije godine. Pokojnik je više nego zadužio njihovu tvrtku, kao i cjelokupni Hollywood, s obzirom da je njegov producentski njuh bio uspješno pogadjao ukus publike i tokom petnaest godina karijere namlatiti preko 2 milijarde US$ profita. Bruckheimer je sada ostao sam i njegova uzdanica za filmsko ljeto morala je biti u tradiciji velikog Dona. Naravno, Bruckheimer se držao formule koja je donijela milijune dolara posljednjem Simpsonovom proizvodu, bezveznoj ali spektakularnoj akcijadi HRID - idiotski scenarij, videospotovski junac iza kamere, par zvijezda (uključujući Nicolasa Cagea koji igra sličnu ulogu kao prošle godine) te niz eksplozija, jurnjava bez veze s mozgom.
Zaplet filma je prilično jednostavna formula: transportni avion prevozi najgore zatvorenike u novi, maksimalno čuvani federalni zatvor. Medju putnicima se nalazi krema najgorih oblika američke društvene patologije - opaki, ali superinteligentni otmičar i ubojica Cyrus "Virus" Grissom (Malkovich), militantni crnački aktivist Diamond Dog (Rhames), serijski silovatelj Jerry 24 (Trejo) te "koljač iz Mariette", masovni ubojica djece Garland Graves (Buscemi) prema kojemu je Hannibal Lecter nedužni gurman. S obzirom da se u tom časnom društvu nalazi i sin ultrabogatog kolumbijskog narkomafijaša, Cyrus "Virus" uspješno provodi plan za preuzimanje aviona. I dok koncentracija šljama leti prema slobodi, dotle se predstavnici vlasti svadjaju kako riješiti problem. Agent DEA (Meany) zahtijeva jednostavno, ali brutalno rješenje - rušenje aviona. Tome se protivi savezni šerif Vince Larkin (Cusack), koji ima razumijevanje prema zatvorenicima, ali najviše zbog toga što u avionu ima saveznika - naime, medju putnicima je Cameron Poe (Cage), bivši vojni specijalac kojeg su upravo trebali uvjetno pustiti da se vrati voljenoj ženi i kćeri.
Scenarij Scotta Rosenberga će buduće generacije koristiti kao školski primjer kreativnog mulja u koji je zapao Hollywood 90-tih godina. Zaplet filma jednostavno vrvi od klišeja, kao i situacija čija neuvjerljivost ne priječi iskusnog gledatelja da ih prepozna s kilometarske udaljenosti. Naravno da je glavni junak Cameron Poe završio u zatvoru bez svoje krivnje, braneći trudnu suprugu od pijanih seljačina. Naravno da je za zatvorsku kaznu kriv njegov pokvareni/nesposobni odvjetnik, kao i glupi "tough on crime" sudac. Naravno da će se u jednom avionu naći najopasniji primjerci homo sapiensa na sjevernoameričkom kontinentu. Naravno da će medju njima biti i sin najbogatijeg kriminalca na svijetu. Naravno da će agent DEA krišom ubaciti svog čovjeka s pištoljem. Naravno da će medju čuvarima biti i žena kako bi u filmu postojala mogućnost silovanja. Naravno da će najbolji Poeov zatvorski prijatelj bolovati od dijabetesa i natjerati Poea da ostane u avionu kako bi mu spasio život. Naravno da će simpatična djevojčica, koja je neobjašnjivo izronila usred pustinje, preživjeti susret s "koljačem iz Mariette". Naravno da će impulzivni DEA agent ispasti totalna budala da bi se na kraju ipak rehabilitirao, a ljevičarski orijentirani savezni šerif (koji, usput, citira Dostojevskog) ispasti junak. Naravno da će završna scena, puna razaranja koje bi u stvarnom svijetu izazvalo na tisuće žrtava, završiti bez ijednog ubijenog slučajnog prolaznika itd.
Idiotizam scenarija je sasvim kompatibilan s nemaštovitošću režije. Iako su nam voditelji jedne emisije na HRT (nomina sunt odiosa) Simona Westa najavljivali kao "poznatog" režisera, dotični se može pohvaliti isključivo reklamom za pivo. A to se ovdje i vidi - scene koje bi možda bile atraktivne za nekoliko sekundi spota masovnim ponavljanjem izazivaju gledatelja na zijevanje, bilo da je riječ o usporenim kadrovima eksplozija zapaljivog materijala, kao i kadrovima junaka koji u posljednji trenutak uspiju pobjeći vatrenoj kugli. To sve kulminira u završnoj sekvenci, gdje su od Westovog talenta (što je prilično relativan pojam) mnogo važnije bile zanatske vještine majstora za specijalne efekte i pirotehniku. Dotične su scene zbog svoje predvidljivosti bile tako dosadne da je autor ovih redaka završne kadrove pratio s popriličnom poteškoćom, za što je odgovorna namještenica kina u ljetnoj uniformi - mnogo atraktivniji prizor od svega što se moglo vidjeti na ekranu tokom prethodna dva sata.
Danas već drevna kinematografska mudrost govori kako su čak i za akcijade nazaobilazni temelj upečatljivi likovi. U Bruckheimerovom svjetonazoru se likovi svode na dvodimenzionalne "face" s unaprijed utvrdjenim karakteristikama. U takvoj situaciji, odista impresivni casting nije imao nikakvog smisla. Nicolas Cage je u NAPUŠTAJUĆI LAS VEGAS dokazao kako je glumčina, ali ovdje je bio svjestan da se može truditi čak i manje nego u HRIDI. Mada njegovog partnera Johna Cusacka neki vide kao toliko solidnog glumca da ga predlažu kao zamjenu Duchovnyju u DOSJEIMA X, u CON AIRU se njegovo glumačko umijeće svodi na deranje u telefon. John Malkovich je u NA LINIJI VATRE dokazao kako je majstor za uloge demonskih inteligentnih zlikovaca, ali njegov Cyrus "Virus" je obična karikatura koju ćemo brzo zaboraviti. Jedini koji se ističe jest Steve Buscemi, čiji lik serijskog monstruma sebi dozvoljava takav ironijski odmak od dogadjaja u filmu, da se postavlja pitanje nije li sam Buscemi svojom ulogom želio podsvjesno kazati o tome što misli o ovom nesretnom Bruckheimerovom projektu.
Ukratko, CON AIR je kao film koristan jedino zato što zorno pokazuje što je sve Hollywood izgubio s odlaskom Dona Simpsona.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos