SCREAM
Osamdesete godine ovog stoljeća mnogi smatraju jednim od najmračnijih razdoblja sedme umjetnosti, barem što se američke kinematografije tiče. Kreativne slobode koje su s teškom mukom izborene 60-tih i 70-tih pretvorile su se u sprdnju zbog masovne infantilizacije. Pri tome je zabilježen zanimljiv paradoks: skupi holivudski filmovi predvidjeni za zrelu, odraslu publiku odjednom su postali djetinjasti ili uškopljeni "PG" rejtingom, dok su filmovi namijenjeni mladjoj publici doslovno poplavljeni nasiljem i seksom. Možda su najbolja ilustracije te pojave ostvarenja iz žanra horora, izravno inspirirana djelima Tobe Hoopera, Briana de Palme i Johna Carpentera iz 70-tih, čiji su junaci tinejdžeri koji se moraju suprotstaviti pobješnjelim homicidalnim manijacima. Ta ostvarenja, od kojih su najpoznatija ona iz serijala NOĆ VJEŠTICA, PETAK 13. te NOĆNA MORA U ULICI BRIJESTOVA, dobila su zajednički naziv "teenage slasher". Nizak budžet, nedostatak kreativnosti i robovanje krutim formulama su krajem desetljeća presudila podžanru "teenage slashera", ali je s nečistom vodom bačeno i dijete, odnosno i sam žanr horora je došao na najniže grane u svojoj povijesti.
Jedan od najplodnijih i od strane kritičara najpopularnijih tvoraca "teenage slasher" horora je bez svake sumnje Wes Craven, autor originalne NOĆNE MORE U ULICI BRIJESTOVA. Autor ovih redova, pak, ne dijeli idolopoklonstvo nekih svojih kolega prema Cravenom liku i djelu. Craven je u svojim filmovima pokazao dovitljivost, originalnost, ali ipak se nije mogao otrgnuti od "teenage slasher" formula. Zgodno je i to da Craven bez svake sumnje voli horor, i treba mu skinuti kapu za to što se držao tog žanra čak i kada je ostatak Hollywooda od njega digao ruke. Konačno, prošle je godine uspio snimiti prvi horor koji je nakon dugo vremena postao komercijalni hit. Iz misterioznih razloga naši su distributeri VRISAK izbacili na naše kino-tržište s dosta mjeseci zakašnjenja.
Na početku filma vidimo Casey (Barrymore), tipičnu američku srednjoškolku koja se dosadjuje sama u kući dok je neki neznanac ne počne zivkati telefonom. Telefonski flert se ubrzo pretvara u noćnu moru, kada se ispostavi da je pozivatelj homicidalni manijak opskrbljen s mobitelom te Casey tu igru završava rasporena i obješena o stablo. Vijesti o brutalnom umorstvu bude neugodne uspomene kod srednjoškolke Sidney (Campbell), kojoj je prije godinu dana odbjegli zatvorenik silovao i ubio majku. Sol na ranu joj zadaje beskrupulozna senzacionalistička TV-reporterka Gale Weathers (Cox), koja želi dobiti Pulitzerovu nagradu pišući o masakru nad tinejdžerima. Kada i Sidney bude napadnuta od manijaka i uspije mu pobjeći, prvi je osumnjičeni njen dečko Billy (Ulrich). Billyja zbog nedostatka dokaza puštaju, a medijski cirkus i ispadi medju učenicima izazivaju direktora srednje škole (Winkler) da je privremeno zatvori. To je dovoljno da obijesni tinejdžeri prirede noćni tulum. Medju učesnicima su uz Sidney i njenu najbolju prijateljicu Tatum (McGowan) i par momaka iz videoteke čije bi poznavanje pravila radnje u horor-filmovima moglo pomoći klincima da nekako prežive predstojeće krvavo iskušenje.
VRISAK će svakog žanrovskog čistunca staviti pred ozbiljnu dilemu. S jedne strane ogromna količina brutalnog nasilja, prolivene krvi i raznih domišljatih načina da se mehaničkim povredama skrati ljudski život te velika količina zastrašujućih sekvenci VRISAK bez svake sumnje stavljaju u domenu horora. No, s druge strane, tu je i isto tako dojmljiva količina vizualnih gegova, vrckavih "onelinera" i, last but not least, sprdanja s pojedinim hororima, da bi se VRISAK komotno mogao opisati i kao parodija žanra. Cravena i njegovog scenaristu Williamsona valja pohvaliti zato što su imali hrabrosti da parodiraju ono što vole. No, s druge strane, žanrovska nedefiniranost izaziva probleme - film je zbog količine krvi preozbiljan da bi se smijali, a s druge strane, previše šašav da bi se plašili. I zaplet je prilično neujednačen - prvi je dio pomalo dosadan, da bi tek posljednja trećina postala uistinu efektna.
VRISAK je, usprkos toga, nesumnjivo zabavan film. Trebao bi biti još zabavniji filmofilima, jer osim što gotovo svi važniji likovi (uključujući nesretnu Casey na početku) pokazuju zavidno poznavanje "teenage slashera", u pauzama ubojstava uzimaju priliku da bi ih komentirali. Neki od tih komentara, uključujući tri zlatna pravila - seks, konzumacija droge/alkohola, napuštanje grupe - čak su završila na plakatu filmu. Craven se bez svake sumnje zabavljao, a tu zabavu prenio i na zahtjevnije gledatelje, tako što je manipulirao s tim pravilima, kao i očekivanjem gledatelja. Rasplet filma je tako posve neočekivan i originalan, što je rijetkost vidjeti u suvremenom američkom filmu uopće, a kamoli u hororu.
VRISKU je, dakako, pripomogla i ergela mladih glumaca, što i ne čudi s obzirom da je Craven znao prepoznavati buduće talente. Ovdje se pak oslonio na dio ekipe iz kultne TV-serije PRIJATELJI, ali Neve Campbell u glavnoj ulozi je ipak u sjeni Rose McGowan, ružne, ali sisate plavuše (kojoj je uloga u kontroverznoj DOOM GENERATION pribavila hrpu poklonika na Internetu) u briljantnoj sporednoj ulozi Tatum. Sjajan je i David Arquette kao mladi i nadobudni zamjenik šerifa, dok je Skeet Ulrich kao Billy ipak malo previše forsirao manire Johnnyja Deppa.
Ukratko, VRISAK je daleko od remek-djela, ali zahvaljujući svojoj originalnosti mnogo bolje ostvarenje od prosjeka ne samo žanrovske ponude.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos