THE PILLOW BOOK
Ako postoji filmaš koji bi najbolje mogao odgovarati paradigmi "umjetnika", odnosno autora koji se u svom radu vodi isključivo vlastitim umjetničkim instiktima, onda je to bez svake sumnje Peter Greenaway. Taj britanski režiser, koji je u sedmu umjetnost uletio iz slikarskog miljea, stekao je takvu reputaciju da se čak i prekaljenom art-snobu može dogoditi da ne izdrži kino-projekciju njegovog djela do kraja. Ali, čak i oni gledatelji bez ikakvih predrasuda ponekad imaju teškoća s gledanjem, jer je Greenaway svoje vizualno savršene slike često zna "ukrašavati" naturalističkim detaljima - bilo da je riječ o seksu, golotinji, nasilju ili raznim fiziološkim procesima. Greenaway uistinu nije za svakoga, te se ni ovaj njegov najnoviji film ne može preporučiti bez debele zadrške.
Film je dobio ime prema "Knjizi jastuka", japanskom tekstu iz 10. st. u kojem je dvorska dama Sei Shonagon opisala svoj život. Taj primjerak klasične literature tisuću godina kasnije postaje izvorom inspiracije za Nagiko (Wu), djevojku koju privlači pisanje kaligrafskih tekstova na tijelu svojih ljubavnika. Nakon propalog braka, u koju ju je ubacio izdavač djela njenog oca (Oida), Nagiko odlazi u Hong Kong gdje ima namjeru napisati vlastitu verziju "Knjige jastuka". Koristeći se muškarcima kao orudjem u tu svrhu, ona nailazi na Jeromea (MacGregor) koji joj postaje ljubavnik, a njegovo tijelo papir. Jerome ne samo što zadovoljava njene seksualne potrebe, nego odlučuje doslovno svojim tijelom pomoći njenoj spisateljskoj karijeri.
TIJELO KAO KNJIGA po mnogo čemu predstavlja novinu u Greenawayevom stvaralaštvu, prije svega što je po prvi put inspiraciju pronašao u Orijentu, odnosno kulturi koja ima mnogo tolerantniji odnos prema seksu i raznim oblicima društvene patologije koje je s takvom temeljitošću prikazivao u svojim djelima. Takodjer je novina i to što se Greenaway po prvi put koristi za njega atipičnim snimateljskim tehnikama pokretne, gotovo kvazidokumentarne, kamere, ali ipak u cjelini ostaje vjeran statičnim kadrovima koji su dugo vremena bili njegov zaštitni znak. Takodjer imamo i vješto korištenje raspolućenog ekrana (koji je vjerojatno izazivao pravo mučenje priredjivačima video-izdanja) koje je Greenaway koristio u PROSPEROVIM KNJIGAMA.
Masovno korištenje ljudske golotinje, koje je takodjer Greenawayev zaštitni znak, i ovdje se našlo u takvom stilu koji izaziva sve nego erotski učinak. Obožavateljice Ewana MacGregora (TRAINSPOTTING) će možda biti sretne što vide njegovo tijelo u full frontal nudity izdanju, ali se to npr. previše često dogadja u društvu muškaraca koji nisu obdareni njegovom ljepotom. S Vivian Wu je sličan slučaj, jer je njeno tijelo isto tako često prije unakaženo nego uljepšano inače finom kaligrafijom.
Naravno, kao vizualist, Greenaway se pobrinuo da njegovo djelo ima snažan učinak i kadrove koji će se dugo pamtiti. Fina je i glazba Briana Enoa, upotpunjena s orijentalnim zvukovima. TIJELO KAO KNJIGA, na žalost, na sadržajnom planu ne odgovara briljantnosti forme. Priča je previše razvučena i nekako pretanušna za takav spektakl za oči. Previše je ponavljanja i dosade, a i mnogi simbolični kadrovi neće značiti ništa nekome tko nema barem dva završena fakulteta.
Ipak, TIJELO KAO KNJIGA je jedan impresivan audiovizualni doživljaj. Doduše, ne za svakoga.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos