TRI BOJE: BIJELO

TRZY KOLORY: BIALY

TROIS COULEURS: BLANC

WHITE

• uloge: Zbigniew Zamachowski, Julie Delpy, Janusz Gajos, Jerzy Stuhr, Alexander Bardini, Jerzy Nowak
• glazba: Zbigniew Preisner
• scenarij: Krzysztof Kieslowski & Krzysztof Pieszewicz
• režija: Krzysztof Kieslowski
• proizvodnja: CAB/Canal Plus/MK 2/Tor Productions, Francuska/Poljska, 1994.
• distribucija: Oscar Vision
• trajanje: 92 '

Nakon što je u PLAVOM, prvom dijelu svoje trilogije posvećene idealima francuske revolucije, iskoristio motiv tragedije kako bi istraživao koncept slobode u suvremenom svijetu, veliki poljski režiser Krzysztof Kieslowski se u BIJELOM, drugom filmu, dotakao motiva jednakosti. Ali, tko god, poučen mučnim dojmom prethodnika, očekivao od Kieslowskog još jednu deprimirajuću priču o frustracijama modernog čovjeka, u BIJELOM će doživjeti veliko iznenadjenje. Kieslowski ne samo što se žanrovski odmakao od drame i okrenuo komediji, nego je dozvolio i gotovo tarantinovsku ironiju, nešto potpuno atipično za osobu s pedigreom katoličkog intelektualca.

Glavni je junak filma Karol Karol (Zamachowski), poljski frizer koji je nakon braka s prelijepom Francuskinjom Dominique (Delpy) došao živjeti u Pariz. Ali, na početku filma se njegov svijet raspada - Dominique zahtijeva razvod s ponižavajućim obrazloženjem kako brak nije bio "konzumiran", oduzima mu stan, novac, putovnicu te podmeće požar u vlastitom salonu kako bi na njega nahuškala policiju. Bez kinte u džepu i igdje ikoga Karol je prisiljen preživljavati svirajući češljem u pariškom metrou. Slučajno ga sretne zemljak Mikolaj (Gajos) te mu ponudi prijevoz kući u kovčegu u zamjenu za sudjelovanje u ne baš čistom poslu. Karol pristaje, uz dosta napora se vraća kući, te počinje polagano stvarati bogatstvo kako bi se njime osvetio svojoj bivšoj supruzi.

Krajnje cinična priča, koja sa svojom mizantropijom predstavlja gotovo potpuni zaokret u odnosu na svečarski humanizam PLAVOG, možda je i odraz razočaranja koje je kod Kieslowskog izazvala Poljska nakon pada komunizma. Ironija se ogleda i u činjenici da bi tema filma trebala biti jednakost, a zapravo je cijeli film detaljan prikaz nejednakosti u suvremenom društvu - nejednakosti izmedju spolova, nejednakosti izmedju različitih nacija i, konačno, nejednakosti izmedju različitih slojeva jednog te istog društva. Ono što posebno veseli jest da je tu sasvim ozbiljnu temu Kieslowski predstavio u maniri priče koju obično možemo vidjeti u crnim komedijama nalik na RAT RUŽA, naravno sa mnogo više talenta.

Iako bez svake sumnje zabavan film (a za Kieslowskog je to itekakav kompliment), BIJELO nije bez nedostataka. Neki ponavljajući kadrovi su u film očito ubačeni samo zato da se ispuni norma od 90 minuta, a i bijela boja nema onakvu simboliku kakvu je imala plava u prethodnom filmu. No, film ipak spašavaju vrhunski glumci - od dražesne Julie Delpy (UBOJITI ŽIVOT), preko chaplinovskog Zbigniewa Zamachowskog do supercool karakterne glumčine Janusza Gajosa (gledatelji su ga mogli upamtiti kao upečatljivog negativca u poljskom kult-filmu POLICAJCI IZ BIVŠEG REŽIMA).

Ukratko, BIJELO pokazuje kako "umjetnička" reputacija nekog filmaša nije prepreka zabavi na velikom ekranu.