Priča o nastanku STRIPTEASEA je još jedan primjer bezidejnosti Hollywooda. Cijeli je projekt nastao kao Castle Rockov odgovor na MGM-ove kontroverzne SHOWGIRLS. Ali u vrijeme dok je snimanje počelo, postalo je jasno da su SHOWGIRLS masivni financijski i kritički promašaj. Producenti su, dakle, morali učiniti sve da svoj film učine što različitijim od nesretne Verhoevenove pustolovine. Nakon što su se izmučili da film reklamiraju kao "žestoku erotsku dramu" morali su promijeniti ploču i tako je STRIPTEASE postala priča o "samohranoj majci koja daje dostojanstvo neopravdano prezrenoj profesiji striptizete". Nezgodna činjenica u cijeloj toj feminističkoj bajci bila je u tome da je glavna glumica Demi Moore dobila rekordnih 12.5 milijuna US$ zato da pred kamerama pokaže grudi. Ono što je producentima bilo najmanje važno jest predložak, hvaljeni roman Charlesa Hiassena u kojem je s dosta satire opisan polusvijet Floride. Zbog svega toga, STRIPTEASE ne samo da je ljosnuo poput SHOWGIRLSA, nego je i dobio svoju porciju "Zlatnih malina", svojevrsnih holivudskih anti-oskara.
Glavna junakinja je Erin Grant (Moore), bivša tajnica FBI čiju kći (Willis) muško-svinjsko-šovinistički sudac dodjeljuje suprugu (Patrick) koji je lopov i narkoman. S obzirom da nema posla, a žalbeni postupak je skup, Erin odlučuje zaraditi za novac nastupanjem u striptiz-baru. Tamo stiče obožavatelja u liku licemjernog ali bedastog kongresmena Dilbecka (Reynolds) koji jedne noći izazove tučnjavu i bude snimljen kamerom. Jedan drugi obožavatelj pokušava to iskoristiti kako bi ucjenom pomogao Erin, ali umjesto toga završava plutajući u močvari.
Nevolja sa STRIPTEASEOM jest u tome što se njegovi autori nisu mogli odlučiti snimaju li komediju ili dramu. Naravno, u filmu ima par doista duhovitih trenutaka, ali na njih se mora čekati stoljećima, što je zasluga režisera Bergmana (BRUCOŠ, NAPOJNICA OD 2 MILIJUNA DOLARA), sposobnog da izazove zijevanje na Tarantinove dijaloge. Tu je i Moore, čiji se ego kombiniran s nedostatkom talenta ponovno pokazao ubitačnim po celuloid u kojem nastupa. Ving Rhames kao dobroćudni, ali ne baš bistri izbacivač jest dobar, ali najbolju ulogu je ipak imao Burt Reynolds kao političar koji daje novo značenje riječi "ljigavost". I ostali su dobri (Guilfoyle kao brat blizanac Ivana Jarnjaka), ali jednostavno su njihove epizode pretanke da daju sadržaj ovom besmislu od filma. Pored toga nas autori moraju iritirati obaveznim klintonovskim agitpropom u izbornoj godini (Dilbeck mora kraj sebe imati sliku republikanskog vodje Gingricha kao svog idola i uzora). Konačni rezultat je možda bolji od onog što sugerira "Zlatna malina", ali teško da bi se ova tragedija od filma mogla nazvati gledljivom.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos