Argentina se sredinom stoljeća našla na prekretnici. Kao prostrana zemlja s velikim prirodnim resursima, pogodnom klimom, lišena tragedije svjetskih ratova i s najvećim postotkom evropskih useljenika u Latinskoj Americi bila je na putu da se u desetljećima što dolaze nametne kao buduća svjetska sila. Na žalost, za razliku od SAD, u njoj su ozbiljno shvatili Jeffersonov nauk kako je za postojanje demokratske države nužno svakih dvadesetak godina podizati revoluciju. U praksi se to pretvorilo u običaj da se svako malo vlada mijenja državnim udarom i politička povijest Argentine 20. stolljeća je prilično dosadno nizanje imena generala i pukovnika s prosječnim vlastodržačkim stažom od godinu-dvije. U takvoj se igri sredinom 40-tih našao i ambiciozni pukovnik Juan Peron, inače veliki poklonik Mussolinija, Hitlera i slične bratije.
Kada su Peronove predsjedničke ambicije postale suviše očite, vojni establishment ga je 1945. strpao iza rešetaka. Činilo se da je to Peronov kraj, ali pukovnik je imao tajno oružje moćnije od njihovih divizija. Godinu dana prije toga upoznao je 25-godišnju Evu Duarte, privlačnu glumicu koja se proslavila radio-emisijama nalik na današnju MARISOL. Dok je njen suprug čamio iza rešetaka, ona je započela nezapamćenu kampanju pridobijanja širokih narodnih masa za njegovo oslobadjanje. "Descamisadosi", gradska i seoska sirotinja, dotada zanemariv faktor u argentinskoj politici, pokazali su svoju moć i nakon par mjeseci Peron je pušten iz zatvora da bi ubrzo trijumfirao na predsjedničkim izborima.
Peronova devetogodišnja vladavina je izvorom mnogobrojnih kontroverzi medju povjesničarima. Jedni ga drže iskrenim reformatorom, koji je nacionalizirao stranu industriju i započeo opsežan program socijalnih mjera, dotle nezapamćen u povijesti Latinske Amerike. Drugi ga drže jeftinim populistom, koji je pod firmom prijatelja malog čovjeka svijetu prodao fašističku diktaturu i pružao utočište svojim nacističkim istomišljenicima. Ali, svi se slažu da bi ta vladavina bila nemoguća bez Eve Peron, jedne od najzanimljivijih osoba 20. stoljeća, koja je svojom karizmom uspjela skroz natkriliti svog supruga. Bila je lijepa, ambiciozna, uživala je u bogatstvu, sjaju i raskoši, ali uvijek je voljela isticati svoje skromne korijene i koristeći Peronovu državnu mašineriju organizirala je spektakularne akcije u svrhu poboljšanja života najnižih društvenih slojeva. O tome kakve su bile njene namjere - da li je uistinu željela pomoći argentinskom narodu ili ga vukla za nos - nikada nećemo saznati, jer je u 33. godini života podlegla posljedicama u mladosti nestručno izvedenog pobačaja. Kao što to obično biva, prerani odlazak velike zvijezde joj je osigurao besmrtnost. Eva Peron ili "Sveta Evita", kako su joj tepale argentinske mase, postala je predmetom obožavanja.
Nakon uspjeha svoje kontroverzne rock-opere ISUS KRIST SUPERSTAR, britanski tvorci mjuzikla Tim Rice i Andrew Lloyd Webber su se sredinom 70-tih, u doba nasilnih obračuna medju zavadjenim frakcijama Peronovih sljedbenika, odlučili pozabaviti još jednom božanskom figurom. Naporni rad se isplatio - mjuzikl je na londonskim pozornicama doživio instant-uspjeh, naslovna pjesma DON'T CRY FOR ME ARGENTINA došla na prvo mjesto top-liste (a zločesti kraljevski marinci će je uzeti kao svoju neslužbenu himnu za vrijeme falklandskog rata), potom je slijedio jednako uspješan juriš na Broadway. Naravno, i u Hollywoodu se našlo onih koji su držali da se uspjeh može ponoviti i na velikom platnu.
No, morala su proći gotovo dva desetljeća prije nego što su se ti blistavi planovi pretvorili u stvarnost. Glavni je problem bio taj što je projekt zahtijevao novaca, a krajem 70-tih se publika zamorila od mjuzikla. Dok su holivudske glavešine desetine milijuna dolara trošile na infantilne projekte, nosioci autorskih prava su muku mučili da se odluče hoće li u naslovnoj ulozi biti Madonna, Meryl Streep ili Michelle Pfeiffer, odnosno hoće li za kormilom biti Ken Russell, Oliver Stone ili Alan Parker. Na kraju su se producenti ipak odlučili za Parkera, koji je zanat ispekao spektakularnom rock-operom ZID, kao i za Madonnu kojoj, zlobnici kažu, životopis umnogome sliči Eviti. Nakon što je izbrojano nekih 56 mil. US$, trebalo je malo podići prašine snimanjem u Argentini, gdje su ih čekale bijesne reakcije Evitinih sljedbenika te nevoljka suradnja peronističkog predsjednika Menema prilikom snimanja kadrova u predsjedničkoj palači. Ali, trud se isplatio - EVITA je postigla komercijalni uspjeh, zaradila par "Zlatnih globusa" i "Oscar" za naslovnu pjesmu.
Radnja započinje scenom objave vijesti o Evitinoj smrti. Slijedi scena spektakularnog pogreba, koja se stapa s pogrebom Evitinog vanbračnog oca. Prilikom cijelog filma Che Guveara (Banderas) služi kao svojevrsni antički kor koji komentira nedosljednost i licemjerje u Evitinom životu. Slijedi prikaz Evitinog uspona na društvenoj ljestvici, koji započinje u krevetu popularnog pjevača Augustina Magaldija (Nail), a završava na samrtnoj postelji gdje joj društvo pravi uplakani general Perona (Pryce).
Parkeru prije svega valja odati priznanje zato što je iskoristio ovu kontroverznu biografiju kako bi oživio danas gotovo zaboravljeni žanr mjuzikla. Kao i u svom filmu ZID, gotovo da nema normalno izgovorenih riječi i cjelokupni dijalog se pjeva, pri čemu često služe i slike, nekada snažnije i od tisuću riječi. Parker je ovdje vješto koristio tehnike MTV-a - kratkih ali efektnih, često spektakularnih kadrova - kako bi popunio rupe u priči. No, možda je u tome i pretjerao. Da li je doista trebalo snimati sve one nadrealne scene plesanja tanga kao izraza žalosti za Evitom? Teško.
Za Madonnu, talentiranu pjevačicu koja svoju popularnost na glazbenoj sceni dosada nije uspjela iskoristiti u filmskoj karijeri, EVITA bi mogla biti pun pogodak. Možda i zato što ima sličnosti s likom koji tumači, a možda i zato što joj je o pjevanju ovisna uloga došla kao naručena. Banderas uspjeva pokazati svoj rijetko vidjeni pjevački talent, a Pryce je kao izvana snažni, a iznutra slabašni predsjednik, u sjeni Madonne, isto kao što je lik koji tumači bio u sjeni svoje supruge. Najdojmljivija epizoda je britanski pop-pjevač Jimmy Nail u ulozi Magaldija.
Na kraju se može reći da EVITA ima više nego dovoljno razloga za dva sata u kinu. Riječ je o više nego dojmljivoj kombinaciji mjuzikla i povijesnog spektakla, filmu čije će slike i zvukovi proganjati gledatelja još dugo vremena nakon što izadje iz dvorane.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos