JOEOV STAN

JOE'S APARTMENT

• uloge: Jerry O'Connell, Megan Ward, Billy West (glas), Reginald Hudlin (glas), Robert Vaughn, Jim Turner, David Huddleston
• scenografija: Carol Spier
• kostimografija: Stephanie Maslansky
• fotografija: Peter Demming
• montaža: Peter Frank
• glazba: Carter Burwell (pjesme: Kevin Weist)
• scenarij: John Payson
• režija: John Payson
• proizvodnja: Warner Bros/Geffen/MTV, SAD, 1996.
• distribucija: Jadran Film
• trajanje: 80 '

Većini današnjih filmskih kritičara najomraženiju skraćenicu predstavljaju slova "MTV". Ali, iako se ne može poreći odgovornost te statelitske TV-kompanije za kadrovsku kataklizmu režije u suvremenom američkom filmu, ipak je ona bila i medij koji je milijunskoj publici približio dotada nepoznati svijet kratkog filma, bilo u animiranoj, bilo u igranoj formi. Medju takvim se ostvarenjima najviše isticala serija lutkarskih skečeva iz 1992. godine pod naslovom JOEOV STAN, o mladiću kojemu tisuće žohara iz njegovog stana pomažu da se snalazi kroz život. Uspjeh serije je, dakako, uvjetovao da se nakon par godina isti taj koncept iskuša u formi dugometražnog igranog filma.

Glavni je junak Joe (O'Connell), mladić iz Iowe koji nakon završenog fakulteta pokušava pronaći sreću u New Yorku. Nalaženje jeftinog stana se pokazuje kao najveći problem, sve dok stjecajem okolnosti ne uspije pronaći jedan za 100 US$ mjesečne najamnine u ozloglašenoj četvrti East Village. Stan je stan, bez obzira na to što u njemu živi nekih pedesetak tisuća žohara koji vole prostačke viceve i brodvejske mjuzikle. Joe tokom vremena upozna Lilly (Ward), idealistički raspoloženu službenicu gradske uprave koja namjerava u East Villageu sagraditi javni vrt. Dok se zaljubljeni Joe muči ne bi li je nekako osvojio, Lillyin otac, pokvareni senator Dougherty (Vaughn) planira srušiti Joeovu zgradu i tamo sagraditi savezni zatvor.

BRAĆA BLUES iz 1980. godine su pokazala da nije nemoguće od kratkog TV-skeča stvoriti materijal za kult-film. Ali, Payson, kada se dohvatio ambicioznog posla da stvori "sex, bugs & rock'n'roll" klasik, trebao je imati u vidu da ne posjeduje talent jednog Johna Landisa. Osnovna ideja filma - gomila odvratnih stvorenja koji su, u stvari, pozitivci - djeluje simpatično u dvominutnom skeču, ali jednostavno je pretanka da bi na njoj stajao cjelovečernji film, čak i 80 minuta dug. Nije da se Paysonova ekipa lutkara i stručnjaka za spec-efekte nije potrudila - rezultat je impresivan, ali danas mnogo manje nego, recimo, prije pet godina. Ono što najviše muči film jest slabašan zaplet, niz gegova koji s protekom vremena postaju sve manje smiješni, te protagonisti koji daju novo značenje riječi "bezličnost". Na kraju možemo zaključiti da JOEOV STAN predstavlja ispraznost holivudske "high concept" filozofije u svoj njenoj bijedi.