Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih mogli bi se nazvati zlatnim dobom SF-filma. Razlog je u činjenici da je u relativno kratkom razdoblju bio snimljen veliki broj filmova koji će desetljeće kasnije uživati nesumnjivi kult-status medju poklonicima žanra (ALIEN, POBJEŠNJELI MAX, CONAN, BLADE RUNNER). U tu skupinu spada i HEAVY METAL, animirani spektakl koji je u svoje vrijeme bio smatran doslovno revolucijom u daljem razvoju kako žanra, tako i kinematografije uopće. Ali, iako HEAVY METAL još uvijek uživa kult-status, teško da je njegova revolucionarnost imala neeki značajan efekt. Isto kao što je Lucas-Spielbergov infantilizam gotovo uništio ikakvo poštovanje za žanr SF-a, tako je SF-animacija pala kao žrtva mnogo jeftinijih japanskih i južnokorejskih imitatora. Ipak, dolazak HEAVY METALA na police hrvatskih videoteka predstavlja značajan dogadjaj, jer je film trebao čekati gotovo desetljeće i pol na video-distribuciju, navodno zbog spornih autorskih prava na soundtrack.
Radnja filma se sastoji od nekoliko kratkih priča, čiji je narator i jedina spona Loch-Naar, zlokobno bliješteća zelena kugla koja se sama predstavlja kao oličenje sveg zla. Priče su inspirirane stripovima koji su izlazili u HEAVY METALU, engleskom izdanju METAL HURLANTA, francuske strip-revije za odrasle, i tematski pokrivaju žanrove SF-a, fantasyja i horora. Ono što je zajedničko svim pričama jest ogromna količina zorno prikazanog nasilja, nešto malo manje zornog prikazanog seksa sa ženama koje obavezno imaju ogromne grudi te pjesme popularnih hard-rock grupa iz ranih 80-tih, koje se s manje ili više kompatibilnosti smjenjuju s klasičnom partiturom Elmera Bernsteina.
Ivan Reitman, producent filma, danas se specijalizirao za sentimentalno-ljigave obiteljske komedijice, pa ga je doista teško povezati s filmom koji je u svoje vrijeme bio omiljena meta svih moralnih dušobrižnika. Danas, pak, film bi takodjer trebao biti omiljena meta, ali ne dušobrižnika, nego kritičara koji bi sa distance od desetljeće i pol trebali odrediti njegovu pravu vrijednost. A ona je ipak mnogo manja od one koju sugerira njegov kult-status. Kao i svi omnibusi, film varira u kvaliteti s obzirom na sadržaj različitih priča. Neke su razvučene, neke su prekratke, a producenti su uprskali kontinuitet priče besmislenom odlukom da izbace segment kojeg možemo vidjeti u video-izdanju nakon završetka odjavne špice. Osobno mi je najdraži posljednji segment, možda zato što je od svih njih najmanje banalan. Što se crteža i animacije tiče, on odaje duh 70-tih, ali takodjer i zanimljiv otklon od danas dominirajuće industrijske "mange". Primjećuje se da su stotine, ako ne i tisuće ljudi, rukom radili umjetnost koju bi danas par klinaca sa kompjuterima pretvorili u industriju.
Daleko od kult-statusa koji mu se pripisuje, HEAVY METAL je, bez obzira na ozbiljne nedostatke nekih svojih dijelova, ipak jedan od boljih primjeraka žanra koje nam nude naše videoteke.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos