THE ENGLISH PATIENT
Ovogodišnja dodjela "Oscara" je medju filmofilskim svijetom bila dočekana kao povijesnih dogadjaj revolucionarnih dimenzija. Po prvi put je načeta svemoć velikih studija i mali, ustaljenim standardima nesputani nezavisni igrači su potukli velike dinosaure. Kao primjer je uzet film koji je, po dobrom starom običaju, pobrao sve moguće i nemoguće kipiće (dobro, ne sve, ali nitko nije savršen) - ENGLESKI PACIJENT Anthonyja Minghelle. Uspjehu filma je pridonijela i spretno lansirana priča o tome kako je snimljen usprkos sukobu "20th Century Foxa" s njegovim producentom Saulom Zaentzom (dobitnikom "Oscara" za LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA i AMADEUSA). Naime, Murdochove glavonje su zahtijevale da glavnu žensku ulogu tumači Demi Moore (da, dobro ste pročitali) ili da nema ništa od njihovog novca. Zaentz je zaključio da će veći dio tog novca vjerojatno otići na honorar umišljene zvijezde (pregovori su vjerojatno održani prije katastrofe zvane STRIPTEASE) pa im je rekao da se gone. Ostalo je povijest - ENGLESKI PACIJENT je spretno lansiran pred Božić, dobro je sjeo srednjostrujaškim glasačima Akademije, oni su mu dodijelili "Oscare", a art-snobovi počeli bacati kritičarske panegirike i usporedbe s CASABLANCOM i LAWRENCEOM OD ARABIJE. Ali, da li je doista tako?
Sličnosti s gore navedenim filmovima jesu u tome što se radnja dijelom odigrava u pustinji, odnosno u Sjevernoj Africi za vrijeme drugog svjetskog rata. Na početku dvokrilac prelijeće pustinju koja iz zraka podsjeća na niz golih ženskih tijela (jedan od prekrasnih simboličkih kadrova kojima će film obilovati). Slijedećeg trenutka avion ruši njemačka protuavionska artiljerija, a pilot završava s ispečenim licem da bi postao pacijentom u kanadskoj vojnoj bolnici u Italiji krajem 1944. godine. Bolničarka Hana (Binoche) zaključuje kako će njen pacijent vrlo skoro umrijeti, pa se povlači u napušteni samostan kako bi ga njegovala i olakšala mu posljednje dane. Ljudskom "prepečencu" se polagano vraća pamćenje i on prihvaća svoj identitet madjarskog grofa Laszla de Almasyja (Fiennes) koji je krajem 30-tih bio članom istraživačke ekspedicije u Sahari. Medju tu skupinu živopisnih pustolova jedan je član poslao i svoju suprugu Katherine (Scott Thomas), te se s vremenom Almasy s njom upustio u žestoku romansu. Vezu, unaprijed osudjenu na propast, izbijanje rata pretvorilo je u tragediju.
Gledatelj koji uspije odsjediti svih 162 minuta koliko film traje za svoje će napore biti nagradjen izvrsnom fotografijom, prekrasnim kadrovima pustinje, prvoklasnim kostimima, ali to je manje-više sve što je zaslužilo "Oscara" u ENGLESKOM PACIJENTU. Roman Michaela Ondatjeea je prije nekoliko godina bio veliki bestseler i pokupio hrpu, vjerujem, zasluženih književnih nagrada, ali i ovdje se ponovilo pravilo da dobar književni predložak češće vodi do lošeg nego dobrog filma i obrnuto. Problem je u tome što roman može biti dug tisuću stranica, sa stotinama likova i usputnih epizoda, kulturoloških, političkih i sličnih referenci i nijedan filmski režiser, ma koliko se trudio, ne može ih sve ugurati u format cjelovečernjeg filma (mini-serije su se pokazale mnogo zahvalnijim medijem za to). Minghella je radio upravo to i film je mnogo duži, čitaj dosadniji, nego što bi trebao biti.
Dvoje glavnih glumaca nisu dobili "Oscara", što nije šteta za jednog od njih. Ralph Fiennes je nesumnjivo veliki umjetnik, ali njegov lik de Almasyja jednostavno nije izgradjen do kraja (za razliku od sadističkog SS-zapovjednik Amona Goetha koji je Fiennesu donio kipić u SCHINDLEROVOJ LISTI), tako da nemamo pojma o tome što ga je zapravo dovelo u pustinju i kakav je bio njegov život prije dogadjaja opisanih u filmu. Kristin Scott Thomas je, naprotiv, trebala biti nagradjena za ulogu snažne, pustolovne i fizički izuzetno privlačne žene koja je jedan od katalizatora tragedije u ovoj priči. Nasuprot tome, nagradjena Juliette Binoche je prilično blijeda u nespretno konstruiranoj ulozi bolničarke. Zapravo, cijeli segment filma koji se dogadja u Italiji je prozaičan i neatraktivan u odnosu na afričke lokacije, a moglo bi se reći i dramaturški nepotreban. Pogotovo se to odnosi na scene isforsirane ljubavne romanse Hane s indijskim inžinjercem Kipom (Andrews), koje izgledaju kao da je netko usred LAWRENCEA OD ARABIJE ubacio scene iz filma o Cicciolini i sedam crnaca. Zbog tog prilično dosadnog segmenta mnogi su dogadjaji u Africi prebrzo prezentirani, a scenarij je dosta propatio i zbog niza neuvjerljivosti (ispečeni pacijent s kojim Britanci nemaju pametnijeg posla nego ga svako malo sele s jedne linije fronte na drugu i sl.).
Na kraju krajeva, ENGLESKI PACIJENT ipak nije loš film, ali predstavlja sasvim sigurno jedno veliko razočarenje čije će vam propuštanje uštedjeti par sati života.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos