WILLIAM SHAKESPEARE'S ROMEO & JULIET
U priči "Besmrtni bard", objavljenoj u jednom od "Siriusa", SF-pisac Isaac Asimov pomoću vremenskoj stroja dovodi Williama Shakespearea u naše vrijeme. Za razliku od mnogih drugih povijesnih veličina koje su zbog kulturnog šoka završile u ludilu, Shakespeare jedini zadržava zdrav razum jer je, tvrdi Asimov, bio opskrbljen umjetničkim genijem koji se može prilagoditi svakom vremenu. Koliko je Asimov u pravu, nikada nećemo znati, ali Shakespearovo djelo se uistinu znalo adaptirati gotovo svakoj povijesnoj epohi. Stoga je pomalo nezahvalno govoriti o trendu "šekspirovskih" filmova, te iako smo u posljednje vrijeme vidjeli cijeli niz spektakularnih ekranizacija Williama Shakespearea, ipak je njihova učestalost prije posljedica danas akutne bezidejnosti Hollywooda nego prolazne mode.
Glavni problem s kojim se svi današnji ekranizatori Shakespearea moraju suočiti jest kako jednog autora koji je pisao prije 400 godina približiti današnjoj publici, kao i kako njegove drame predvidjene za izvodjenje u trajanju od tri ili četiri sata ugurati u format cjelovečernjeg filma. Neki filmaši, poput u tom pogledu fanatičnog Kennetha Branagha, nastoje po svaku cijenu biti vjerni viziji i tekstu svog idola, tako da širokim krugovima gledateljstva takva ostvarenja obično bude asocijaciju na gomilu ljudi u smiješnim kostimima koji govore nerazumljivim jezikom. Nasuprot njima stoje oni koji nastoje odredjenim autorskim intervencijama u zapletu učiniti djelo privlačnim publici. ROMEO I JULIJA, najromantičnija od svih tragedija velikog dramatičara, bila je predmetom oba dva pristupa. 1968. je Franco Zeffireli snimio purističku verziju s Frankom Wurthingom i Oliviom de Hussey, koja usprkos dosljednosti originalu ipak odaje duh vremena i mladenačku pobunu. Nasuprot tome, 1961. je Oscara dobila Wiseova PRIČA SA ZAPADNE STRANE, mjuzikl koji je umjesto u srednjovjekovnu Veronu smješten na ulice Bronxa.
Baz Luhrmann je australski režiser koji se proslavio u nas relativno slabo poznatim mjuziklom ZABRANJENI KORACI. Kada ga je tvrtka "Fox" angažirala da napravi novu, modernu verziju ROMEA I JULIJE on se, zajedno sa scenaristom Craigeom Pearseom odlučio na kombinaciju dva gore navedena pristupa Shakespeareu. Šekspirijanski puristi će, doduše, biti ipak nezadovoljni, jer je Luhrmannov rad vjeran velikom dramatičaru samo što se tiče teksta - glumci izgovaraju točno one riječi koje je stari Will namijenio svojoj družini u kazalištu "Globe" prije četiri stoljeća. Ali sve ostalo je toliko različito da bi mnogi doista teško prepoznali jedno od najpoznatijih književnih djela u povijesti.
Naime, radnja je smještena u sadašnjost, točnije u grad Verona Beach, fiktivni megalopolis na granici SAD i Meksika, gdje su industrijski magnati Montague (Montecchi) i Capuleti vječni suparnici u borbi za tržište. Njihova objesna djeca poslovni sukob shvaćaju mnogo ozbiljnije i svaki njihov susret se pretvara u revolveraški obračun. Romeo (di Caprio), Montagueov sin jedinac, pati zbog neuzvraćene ljubavi i njegov prijatelj Mercutio (Perrineau) nastoji ga oraspoložiti pozivom na maskenbal u vili Capuletijevih. Na zabavi se maskirani Romeo upozna s lijepom Julijom (Danes), kćeri Capuletijevih, i dvoje mladih se već iste noći zavjetuju na brak. Slijedećeg dana ih fra Lovro (Postlewaithe) vjenča, ali s obzirom na kavgu medju obiteljima, brak mora čuvati u tajnosti dok ne dodju nešto mirnija vremena. Ona ne dolaze, jer agresivni Tebaldo Capuleti (Leguizamo) ubija Mercutija, pa Romeo bude prognan iz grada nakon što je osvetio njegovu smrt. Kada stari Capuleti (Sorvino) suoči Juliju s udajom za Parisa (Rudd), ona se u očaju obraća fra Lovri koji smišlja smjeli i komplicirani plan da to spriječi.
Revolveraški obračuni, automobilske potjere, policijski specijalci u helikopterima, seks, droga i rockn'roll - sve je to sadržaj primjereniji prosječnoj akcijadi nego školskoj lektiri. Ali, Luhrmann, za divno čudo, uspijeva postići da drevni tekst, bez nekih velikih intervencija, posluži kao predložak za prštavi vatromet prepun spektakularnih prizora i snažnih osjećaja. Najvrijedniji dio filma jest početak, u kojem Luhrmann pokazuje veliku domišljatost u nastojanju da Shakespearove izraze učini dosljednim s ultramodernističkim vizualnim sadržajem filma (na primjer, kada se spominju "mačevi", Luhrmann pokazuje kadar pištolja marke "Mač" kal. 9 mm), a prilično prozaičnu scenu ulične čarke s početka drame pretvara u akcijski balet prepun pucnjave i eksplozija dostojan mahera kao što su Peckinpah, Woo i Rodriguez.
Za sve te igrarije najzaslužniji je Luhrmannov stil režije koji odaje nedvosmisleni pečat MTV-ja - prepun brzih kadrova, krupnih planova, blještavih boja i sličnih napada na osjetljivije očne živce. Pa, iako je taj stil pomogao da prenošenje drevnog teksta u sadašnjost izgleda uvjerljivo, ipak je s vremenom postao sam sebi svrha. Mnogi će se pitati da li je doista bilo potrebno toliko inzistirati na posve besmislenoj katoličkoj ikonografiji, primjerenijoj prosječnom Madonninom spotu nego cjelovečernjem filmu. U svakom slučaju, mnogi bi isto tako rekli da je forma u ovom filmu jednostavno pojela sadržaj.
Ali, usprkos "cool" vizualnog stila i "cool" mjuze, najveći teret filma su iznijeli glumci. Izbor glavnih junaka je dobar - Leonard DiCaprio, (DNEVNIK KOŠARKAŠA) iako dobrih pet godina prestar da tumači tinejdžera, idealan je za ulogu naivnog i emocionalno nezrelog sedamnaestogodišnjaka. Muškoj publici je, dakako, mnogo zanimljivija Claire Danes, koja je svojim godištem mnogo bliža liku koji tumači, isto kao i s prethodnom karijerom (TV-serija I TO MI JE ŽIVOT). Pojava Claire Danes negdje na sredini filma predstavlja zanimljiv romantični otklon od u toku priče, dotle sličnom naturalističkom prikazu života u crnačkom getu. Ali, ipak njihove su uloge u sjeni Harolda Perrineaua Jr. (DIM) čiji je Mercutio veoma originalno zamišljen kao hiperaktivni transvestit. Mnogo smireniji, ali isto tako upečatljivi Pete Postlethwaite, odličan je u ulozi fra Lovre kao svećenika bližeg modelu Timothyja Learyja nego svr. Franje.
ROMEO I JULIJA sadrži vrlinu danas rijetku holivudskim filmašima - originalnost - i zbog toga ga valja preporučiti kao osvježenje u moru mediokritetskih visokobudžetskih naslova. Ali, ipak, malo više discipline u izboru vizualnog materijala i više brige za čvrstoću priče mogli su ovaj film učiniti instant-klasikom. U svakom slučaju, ROMEO I JULIJA zaslužuje najtoplije preporuke, ne samo za one koji skupljaju materijal za školsku lektiru.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos