Dugo vremena se u američkoj popularnoj, a i onoj manje popularnoj, kulturi povijesno razdoblje iza drugog svjetskog rata tumačilo kao sukob dva pogleda na svijet koja su simbolizirale dvije ličnosti - Kennedy i Nixon. Dok je Kennedy redovno prikazivan kao reformator, istinski čovjekoljubac, oličenje poštenja te mudri i odlučni državnik koji je svoju zemlju trebao odvesti u Zlatno doba, dotle je Richard Millhouse Nixon (1913-94) prikazivan kao njegova suprotnost - mizantrop, lažljivac, do grla korumpirani političar, ratni zločinac koji je državu zaglibio u Vijetnamu i, konačno, vlastodržac spreman pogaziti sva načela demokratske Amerike. Gore navedenu paradigmu je Hollywood odavno bio prihvatio kao dio svoje "politically correct" ideologije i ona je možda najvidljivija u filmu JFK Olivera Stonea (1991), koji Kennedyja prikazuje kao sveca i mučenika, a Nixona izrijekom kao inspiratora njegovog ubojstva. Stoga, kada sam čuo da upravo Oliver Stone sprema film na temu Nixonovog života, očekivao sam sadističko iživljavanje na objektu mržnje cijele jedne generacije. Ali, to se nije dogodilo.
Koji su razlozi zašto je Stone odlučio ne koristiti svoj jeftini agitpropski pristup u priči o najkontroverznijem političaru u američkoj povijesti? Neki će tvrditi da je, nakon sahranjivanja RODJENIH UBOJICA od strane svojih dotadašnjih sljedbenika, shvatio da se filmovi prave radi ljudi, a ne radi iživljavanja vlastitih frustracija. Ja sam ipak skloniji tezi da je, proučavajući povijesnu gradju, ipak shvatio kako je istina ipak različita i od njegovih paranoidnih teorija kao i od generacijskih mitova. Uostalom, usporedbe Kennedyja i Nixona ipak prvenstvo daju ovom drugom. Dok je Kennedy odrastao kao razmaženo derište bogatih roditelja, Nixon je odrastao u siromašnoj obitelji kalifornijskih nadničara. Dok je Kennedy cijeli život, pa i za vrijeme braka i predsjednikovanja, ganjao svaku suknju na vidiku, ne ustručavajući se ni od silovanja, dotle je Nixon cijeli život ostao vjeran svojoj voljenoj supruzi Pat. Dok je Kennedy svijet umalo doveo do nuklearnog holokausta, Nixon je kao predsjednik započeo detant sa Sovjetima i otvorio Kinu Zapadu. I, konačno, dok je Kennedy bio taj koji je zakuhao kašu u Vijetnamu, siroti je Nixon kao njegov nasljednik bio prisiljen vaditi kestenje iz vatre.
Kao rezultat svega toga, portret Nixona je mnogo višedimenzionalniji i Stone nam, na užas nekih svojih hard-core sljedbenika, nesretnog predsjednika prikazuje kao ljudsko biće, u neku ruku šekspirijanskog tragičnog junaka američke politike. U tu je svrhu za glavnu ulogu uzet britanski glumac Anthony Hopkins i mislim da je to jedan od bitnih nedostataka filma - Hopkins jest oskarovac, ali jednostavno fizički ne sliči na Nixona i zbog toga ga je prisiljen glumiti kao karikaturu jednog velikog čovjeka. Za razliku od njega, ostali glumci su dobro pogodjeni - Joan Allen je s pravom nominirana za "Oscara" djelomično zato što predstavlja sestru blizanku Pat Nixon. Izvrstan je i Paul Sorvino u izuzetno uvjerljivom portretu Henryja Kissingera, isto kao i Powers Boothe kao general Haig, demonski stečajni izvršitelj Nixonove administracije. Uz izvrsne glumce, Stone je 43 milijuna US$ budžeta utrošio i na dobru scenografiju i kostimografiju - Bijela kuća iz NIXONA posjedjuje ugodjaj koji je čini sličnijom ukletom zamku nego mjestu gdje je koncentirana najveća moć na svijetu.
Iako se ne može reći da Stone nije uložio napor da NIXONA učini drukčijim od svojih ranijih radova, ipak nije mogao izbjeći svom stilu kao ni prilikama da zabrlja. Prije svega, svoj je film zamislio kao biografski ep, ali je skroz uprskao narativnu strukturu filma. Film započinje upadom u Watergate u lipnju 1972, potom se prebacuje u prosinac 1973, pa u lipanj 1972, da bi tek negdje oko godine 1960. uhvatili klasični narativni tok, isprekidan detaljima iz Nixonovog teškog djetinjstva i mladosti. Naravno, u tom bauljanju je prethodno potrošeno sat vremena, da bi nam preostala druga dva sata. I kroz njih vidimo Richarda Nixona kao osobu koju muče dvije osobine - volja za uspjeh po svaku cijenu koju mu je usadio otac, i prijetvornost koju mu je usadila majka. Naravno, Stone odbija proturječiti sebi i detaljno prikazuje fiktivne negativce da bi nam ponovno prodao teoriju zavjere, prema kojoj je operacija obaranja Castra na Kubi, koju je, navodno, krajem 50-tih organizirao Nixon kao potpredsjednik, nekako dovela do Kennedyjeve likvidacije u Dallasu. Nixon je, navodno, bio duboko isfrustriran spoznajom o tome, pa Stone tvrdi da je upravo time bio konačno ucijenjen da odstupi s vlasti. Nekima će možda biti zabavno da teksaškog naftnog magnata, jednog od krivaca za JFK-ovu pogibiju, tumači upravo Larry Hagman, negativac iz TV-serije DALLAS.
U preko tri sata dugom filmu postoje mnogobrojne prilike za dobre i za loše scene. Kada takav film režira Oliver Stone, velika je vjerojatnost da će se zaglibiti u patetiku ili šminkeraj. I to se mnogo puta dogadja, bilo tako što Stone gotovo besramno citira Wellesovog GRADJANINA KANEA (1941), bilo tako što nas bombardira za sebe tipičnim miješanjem dokumentarnog i igranog materijala, bilo larpurlartističkim MTV-jevskim vizualnim maltretiranjem (lijep je primjer izvrsna scena Nixonovog dijaloga s Maom, upropaštena nerazumljivim kineskim hijeroglifima koji se pojavljuju na ekranu). Na kraju nemamo katarze i osjetimo poprilično razočarenje u posljednjoj sceni, kada nakon Hopkinsovog oproštajnog govora vidimo kadrove pravog Nixona i Pat kako napuštaju Bijelu kuću. Dojam je da je ta osoba bila mnogo karizmatičnija i glamuroznija u stvarnom životu nego u viziji Olivera Stonea.
Ukratko, NIXON je imao predispozicije da bude veliki film, ali je jedan tako složen lik ipak bio prevelik zalogaj za režisera s viškom energije i manjkom talenta kao što je Stone.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos