WHITE SQUALL
Za razliku od svog brata Tonyja, koji je predanim radom stekao epitet pouzdanog holivudskog zanatlije, Ridley Scott, nekadašnja režiserska legenda početka 80-tih (ALIEN, BLADE RUNNER), mora se suočavati s time da ga i najvjerniji sljedbenici počinju smatrati šminkerom i folirantom. O tome koliko je duboko zaglibio svjedoči i činjenica da su njegov najnoviji rad, pustolovnu dramu PAKLENO MORE, dočekivali s dosta skepse, kao da uopće nije riječ o filmašu koji nas je nekada tjerao da njegova ostvarenja gledamo otvorenih usta. A za to je sam Scott najviše kriv. Nakon što je mnoge razočarao svojim spektakularnim, ali ipak dosadnim evociranjem otkrića Amerike u 1492, morao je znati da mu filmovi s pomorskom tematikom ne idu. Ako već nije znao učiti na vlastitim greškama, mogao je na tudjim i uzeti u obzir katastrofu koju je doživio VODENI SVIJET. No, očigledno je da čovjek ne može protiv svoje sudbine.
Radnja filma se temelji na istinitom dogadjaju iz 1961. i prati sudbinu trinaest momaka koji su se godinu dana prije ukrcali na školski jedrenjak "Albatros" da se tamo pripreme za koledž i nešto nauče o životu. Kapetan broda je Chris Sheldon (Bridges), strog ali pravedan pomorac, kojemu društvo čine supruga - brodska liječnica (Goodall), ekscentrični profesor engleskog (Savage) i kubanski kuhar (Mechoso). Tokom krstarenja po Karibima i Pacifiku momci će doživjeti razne pustolovine i od gomile neodgovornih klipana izrasti u čvrst pomorački tim. Ipak, pred sam kraj putovanja sudbina će se okrutno poigrati s njima i brod će im postati žrtvom rijetkog ali smrtonosnog meteorološkog fenomena - "bijelog vrtloga".
Lijepi pejzaži su manje-više sve što je vrijedno u ovom filmu, a to, zapravo i ne bi trebalo čuditi. Scott uistinu zna raditi fine kadrove, ali po n-ti put se dogadja da su oni sami sebi svrha. Ovaj trijumf forme nad sadržajem nas tjera da se maltretiramo sjedeći više od dva sata pred ekranom i gledajući niz sekvenci bez glave i repa, s gomilom maksimalno klišeiziranih likova koji sliče jedni na druge (u nekim trenucima ih je doslovno teško prepoznati). Nedostatak bilo kakve dramske napetosti je evidentan kada nakon par desetaka minuta počinjemo čekati da poput Godota dodje "bijeli vrtlog" iz naslova i udahne malo života u ovu lešinu. Ali, olujinih desetak minuta (tridesetak sekundi u stvarnom životu) prebrzo prolazi i u sceni suđenja smo ponovno prisiljeni gledati kliše iz MIRISA ŽENE i DRUŠTVA MRTVIH PJESNIKA. Kada se na kraju pokrene odjavna špica, duboko frustriranom gledatelju ostaje pitanje "kome je ovaj film potreban". Prištavim tinejdžerkama i tipovima s pederastičkim sklonostima? Možda, ali autor ovih redova ne spada u te kategorije.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos