JEFFERSON IN PARIS
Producentsko-režisersko-scenaristički trio Merchant-Ivory-Jhabvala postao je sinonim za skupe ekranizacije klasičnih književnih djela, smještenih u drugu polovicu 19. i početak 20. stoljeća. Formula po kojoj je Ruth Prawer Jhabvala vješto od opsežnih romana bila pravila efikasne scenarije, a James Ivory bio koristio novac Ismaila Merchanta kako bi u najmanjim detaljima oživio davno iščezle epohe sjajno je funkcionirala i tim opskrbila s više "Oscara". Činjenica što su im filmovi za običnog gldeatelja negledljivo oličenje solipsističke dosade nije ih previše uzbunjivala, jer imali pretplatu na kritičarsko uzdizanje u nebesa. Ali, ništa ne traje vječno: u pretposljednjem filmu, NA KRAJU DANA, radnju su približili današnjem vremenu (ali, bez štetnih posljednica za to, po mom skromnom sudu ipak precijenjeno ostvarenje), da bi JEFFERSON U PARIZU smjestili u nešto dalju prošlost.
Naslovni junak ovog filma je Thomas Jefferson (1743-1826), veliki američki arhitekt, pravnik, znanstvenik, publicist, teoretičar i državnik, tvorac Deklaracije nezavisnosti i jedan od idola svakog tko se u svijetu smatra demokratom. Na početku filma Jefferson (Nolte) godine 1784. dolazi u Pariz kao ambasador mlade američke republike. O njegovom diplomatskom radu gledatelj malo saznaje, jer je naglasak stavljen na privatni život. Tako, dok veliki američki državnik flertuje s lijepom anglo-talijanskom slikaricom Marijom Cosway (Scacchi), dotle njegova mlada i emocionalno nesigurna kći Patsy (Paltrow) flertuje s prijelazom na katoličanstvo. Istovremeno, u osvit velike francuske revolucije, Jeffersonu njegovi francuski ideološki istomišljenici i budući revolucionari na čelu s markizom Lafayetteom (Wilson) postavljaju pitanja o nespojivosti demokracije s institucijom ropstva. Pitanje naglo dobija na važnosti kada u Pariz dolazi njegova robinja, 15-godišnja Sally Hemmings (Newton), s kojom će Jefferson imati dijete.
Obično ne sluti na dobro kada gledatelj nakon filma postavi pitanje "što je pjesnik htio reći". U slučaju kada je to Merchant/Ivoryjev film, onda to znači da je gledatelj morao pretrpjeti barem dva sata čiste dosade. Nije da je film bez vrijednosti - scenografija i kostimi su savršeni, glumci su odlični (čak i veliki grubijan Nick Nolte u za njega totalno atipičnoj ulozi uglađenog južnjačkog aristokrata i intelektualca), pogotovo sjajna Greta Scacchi kojoj čak ni tone šminke, vlasulje i široke haljine ne uspijevaju sakriti prirodnu ljepotu. Ali, očigledno je da je Ruth Prawer negdje debelo zabucala - očigledno se, nemajući književni predložak kao osnov čvrste priče, nije mogla odlučiti snima li intimnu dramu o Jeffersonu kao čovjeku ili povijesni film o Jeffersonu kao državniku. I za jedno i za drugo je odabrano najnepogodnije razdoblje Jeffersonovog života - nakon dramatičnih godina rata za nezavisnost i borbe za vjerske slobode u Virginiji, a prije službe u Washingtonovom kabinetu i vlastitog predsjednikovanja (1801-9). Tako se sve svelo na turističku reportažu iz predrevolucionarne Francuske, sa nasilno umetnutim motivom međurasne ljubavne romanse koju većina ozbiljnih povjesničara smješta u domenu mitova i legendi.
Ipak, JEFFERSON U PARIZU se da preporučiti, ali prije svega srednjoškolcima koji ne žele da im se znanje povijesti svodi na sadržaj udžbenika u Vokićkinim gimnazijama.
(c)1997 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos