ODLAZAK U SMRT

DEAD MAN WALKING

• uloge: Susan Sarandon, Sean Penn, Robert Prosky, Raymond J. Barry, R. Lee Ermey, Celia Weston, Lois Smith, Scott Wilson, Roberta Maxwell, Clancy Brown, Peter Sarsgaard, Missy Yager
• scenografija: Richard Hoover
• kostimografija: Renee Ehrlih Kalfus
• fotografija: Roger Deakins
• montaža: Lisa Zeno Churgin
• glazba: Nusrat Fateh Ali Khan, David Robbins, Bruce Springsteen & Tom Waits
• scenarij: Tim Robbins (po knjizi Helen Prejean)
• režija: Tim Robbins
• proizvodnja: Gramercy/Polygram, SAD, 1995.
• distribucija: Europa Video
• trajanje: 122 '

Promatrajući globalne političke promjene u proteklom desetljeću nisam mogao ne zapaziti jednu zanimljivost. Naime, od 1989. do sada je dio evanđelja svakog liberal-demokrata na ovim prostorima tvrdnja da je smrtna kazna nešto krajnje okrutno, nehumano i nespojivo s građanskim društvom, a svi koji se zalažu bilo za njeno zadržavanje, bilo za ponovno uvođenje u krivično pravo, mračnjaci ništa bolji od onih koji bi ponovno prišivali ljudima žute zvijezde na odjeću ili izgradili berlinski zid. S druge strane, običan je čovjek, barem ako je vjerovati većini anketa, sasvim drukčijeg mišljenja i, da se njega pita, najgore zločince bi i dalje stizala najpravednija i najefikasnija moguća kazna. Zanimljivo je vidjeti evropske političare kako se u raskolu između naroda i njegove elite priklanjaju ovome drugome, tako da u Evropi u tom segmentu prisutan zbunjujući otklon od demokratskih načela: iako je većina Evropljana za smrtnu kaznu, nijedna evropska (točnije "europska") zemlja je nema u svojim krivičnim zakonicima. S druge strane Atlantika je priča sasvim drukčija: i među političarima, kao i među običnim narodom, po pitanju nužnosti smrtne kazne postoji za evropske pojmove zastrašujući konsenzus. Kao što sam to već spomenuo u kritici OPRAVDANE SUMNJE (v. DAFR9505), taj konsenzus se odrazio i na holivudski pristup toj, za druge filmaše (Kieszlowski) prilično zahvalnoj, tematici. Stoga je pravo osvježenje vidjeti jednu pravu, ambicioznu dramu napravljenu s namjerom da se postave pitanja i na njih daju odgovori.

Radnja se temelji na istinitoj priči, koju je časna sestra Helen Prejean (Sarandon) opisala u svojoj knjizi. Na početku je vidimo kao predanu socijalnu radnicu u crnačkim slamovima New Orleansa. Ubrzo dobija pismo od Matthewa Ponceleta (Penn), zatvorenika koji čeka smrtnu kaznu, i koji je očajnički moli za pomoć, s obzirom da mu siromašna obitelj ne može omogućiti adekvatnu pravnu pomoć. Sestra Prejean, kao svaka dobra samaritanka, pristaje pružiti Ponceletu pomoć u borbi za život, isto kao i duhovni savjet. Ali, tek na ročištu za pomilovanje sestra Prejean postaje svjesna u što se upustila kada upozna roditelje mladića i djevojke koje je Poncelet ubio zajedno s kompanjonom, za isti zločin osuđenim na doživotni zatvor. Suočivši se sa tragedijom nenadoknadivih gubitaka i trajno uništenih ljudskih života, kao i sa sve tanjim šansama da se Poncelet izvuče od pogubljenja, sestra Prejean polagano mijenja svoju misiju i nastoji ga nagovoriti da prizna svoje zločine i tako sebi olakša susret s Bogom.

Timu Robbinsu, glumcu specijaliziranom za uloge u ambicioznijim filmovima (IGRAČ, HUDSUCKER PROXY), ovo nije prvi susret s pisanjem scenarija i režijom, jer je već 1992. snimio od kritike hvaljenu i hrvatskoj publici, na žalost, još uvijek nedostupnu političku satiru BOB ROBERTS. Mada se svojim debijem nametnuo kao autor s nedvosmislenim liberalnim svjetonazorom, u svojem je filmu, naknadno nominiranom za "Oscara", izuzetno inteligentno zauzeo mnogo odmjereniji pristup. Tako će i protivnici i zagovornici smrtne kazne u ODLASKU U SMRT pronaći svoje argumente - oni prvi u slikama Ponceleta kao ljudskog bića koje se oprašta od obitelji, oni drugi u prizorima agonije roditelja ubijenih i činjenici da je upravo izvjesnost fizičkog nestanka ono što tjera Ponceleta da se pokaje za svoje zločine. Samo zbog toga bi ovaj film valjalo pohvaliti, jer se od sličnih "angažiranih" ostvarenja razlikuje svojom višedimenzionalnošću.

I s čisto umjetničke strane, ODLAZAK U SMRT je više nego solidan film. Robbinsova životna družica Susan Sarandon savršeno funkcionira u ulozi za koju je posve zasluženo dobila "Oscara". I sjajni Sean Penn, najosjećaniji grubijan Hollywooda, briljira u ulozi Ponceleta. Slično je i s drugim, pretežno karakternim glumcima, od kojih je možda najjači Raymond J. Barry u ulozi ucviljenog oca. Dramatska je tenzija vješto održavana suočavanjem Ponceletove svakidašnjice s flashbackovima koji prikazuju različite verzije kobnih događaja. Dojam je ovom, zanatski dobrom, filmu pokvarila pomalo neadekvatna glazba indijskog ugođaja koja djeluje nekako nasilno umetnuta u ugođaj močvara Louisiane.

Ipak, iako nesavršen, ODLAZAK U SMRT ostaje kao jedan od filmova koji je svoje "Oscare" uistinu zaslužio, što je u suvremenom filmu poprilična rijetkost.