VUKOVAR POSTE RESTANTE
Godine 1995. dva su se filma sličnog naslova natjecala za Oscara za najbolji strani film - VUKOVAR SE VRAĆA KUĆI hrvatskog režisera Branka Schmidta i VUKOVAR POSTE RESTANTE srpskog režisera Bore Draškovića koji je sankcije UN izigrao navevši Cipar i Italiju kao zemlje produkcije. Ovaj prethodni je bio u hrvatskim medijima reklamiran kao "film koji boli", a koliko je taj naslov bio blizak hrvatskoj stvarnosti svjedoči i mala anegdota. Naime, par ljudi je svoj neodlazak u kino opravdalo strahom da bi se počeli smijati uobičajenim djetinjarijama hrvatske kinematografije (patetika i sl.), zbog čega bi ih neki frustrirani gledatelj mogao izrešetati "kalašnjikovom". Glasači losanđeleske Akademije iz razumljivih razloga nisu bili impresionirani takvom argumentacijom, pa Schmidtov film nije dospio ni do nominacija. Utješna je bila činjenica da ni Draškovićevo ostvarenje nije bolje prošlo. Ali, nakon toga su dva filma doživjela različitu sudbinu kod razmažene bjelosvjetske kritike - dok je Schmidtovo ostvarenje uglavnom ignorirano, Drašković je doživio pohvale.
Hrvatski gledatelji, naravno, nisu bili u stanju saznati zašto se VUKOVAR POSTE RESTANTE tako svidio stranoj kritici. Domaći kritičari su, stidljivo o njemu izvještavajući sa stranih festivala, dali palac dolje. Može se zaključiti da se hrvatskom gledatelju, barem onom koji je dogadjaje prije pet godina iskusio u domovini, teško riješiti emocionalnog balasta kojeg izaziva njihovo evociranje. Pogotovo kada je riječ o filmu za kojeg se opravdano sumnja da nastoji skinuti odgovornost s krivaca za rat.
Radnja filma započinje 1989. kada se ruši berlinski zid. Dugogodišnja romansa mladog etnički miješanog para - Ane (Joković), Hrvatice, i Tome (Isaković), Srbina - okrunit će se vjenčanjem. Ali, već će se svatovska povorka suočiti s nagovještajem burnih dogadjaja kada na vukovarskim ulicama naleti na zbor HDZ-a. S vremenom tinjajući etnički konflikt eskalira i, dok Toma odlazi u vojsku, njegova obitelj sluteći zlo napušta Vukovar. Anina obitelj, pak, još uvijek vjeruje u mirno rješenje i ostaje u gradu. Ubrzo sukobi u Vukovaru eskaliraju u rat i Toma mora jurišati na opustošeni grad u čijim ruševinama njegova supruga čeka bebu.
Sniman u uvjetima koje je nemoguće zamisliti bez logističke i svake druge podrške srpskog režima, VUKOVAR POSTE RESTANTE ipak uspijeva nadići nivo prizemne propagande. Bolje rečeno, umjesto da bez okolišanja iznese klasičnu srpsku verziju priče o krvavom raspadu Jugoslavije, film promiče pacifističke teze koje su mu bile nužne za međunarodnu promociju kao "snažno antiratno ostvarenje". Očito pravljen za stranu publiku, koja o dogadjajima 1991. godine i nema neku veliku predodžbu, VUKOVAR POSTE RESTANTE sebi može dopustiti pojednostavljivanje povijesnih okolnosti u kojima se odvija priča filma. Možda svjestan da snalaženje stranih gledatelja nije moguće postići samo prikazivanjem dogadjaja, odnosno da ih se ne može utrpati u standardni cjelovečernji format, Drašković glavne likove - Tomu i Anu - koristi kao naratore. Ali, upravo je njihova naracija toliko nadrealna i izvještačena da hrvatskom gledatelju film izgleda poput lošeg TV-igrokaza. Strancima se "umjetničarenje" (pogotovo Draškovićeva parafraza tri vještice iz MACBETHA) svidjelo, ali je domaćem gledatelju zamorno i, na kraju krajeva, ne objašnjava zašto je do rata došlo.
Ipak se ne može reći da film prema dogadjajima ne zauzima odredjen stav. Da je drukčije, vjerojatno ne bi bio ni snimljen, jer je teško vjerovati da bi službena Srbija podržala projekt koji ne pokušava barem implicitno opravdati njene ratne ciljeve. Kada film pokušava objasniti razloge rata, uz uobičajenu "secesiju zapadnih republika" spominje se i "izbacivanje Srba iz Ustava". Pedantniji gledatelj će vidjeti da, usprkos toga što su Hrvati, čak i pojedine "zenge", pokazani kao normalna, čak i simpatična ljudska bića, ipak njihova strana dobija status "lošeg momka". Dodajmo tome i glavne junake, koji su u svjetlu vukovarskog pakla, toliko idealizirani (npr. Toma je snajperist koji "samo ranjava" hrvatske gardiste) da to sa svojom patetičnom izvještačenošću mnogo podsjeća na crno-bijelu podjelu hrvatskog filma VRIJEME ZA... Ipak, najveći nedostatak filma, zbog kojeg je za vjeke vjekova izgubio bilo kakvu šansu da dobije prolaznu ocjenu u Hrvatskoj, a vjerujem ni nigdje drugdje u civiliziranom svijetu, nije u onome što prikazuje, nego u onome što *ne* pokazuje. Ni traga nema o izvjesnim spodobama koje su spominjale Miloševića, meso, salatu i Hrvate, kao što njegov prikaz završnog čina vukovarske tragedije uopće ne spominje sudbinu nekih koje upravo otkopavaju s Ovčare.
Ukratko, VUKOVAR POSTE RESTANTE je mučenje od filma koje ne samo što ne zabavlja, ne samo što ne upozorava, ne samo što ne govori istinu, nego i vrijeđa gledatelja.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos