Gotovo i nije potrebno raspravljati o tome da svemoćni američki mediji danas prilično iskrivljuju percepciju svijeta kod prosječnog čovjeka. Takvo iskrivljavanje često ima loše posljedice, ali i sami su Amerikanci žrtve zabluda koje im servira vlastita popularna kultura. Jedan od primjera je i sindikalni pokret, institucija koja je u toj zemlji ekstremnog kapitalizma svojevremeno bila dočekana na nož, da bi nakon mukotrpne borbe bila priznata kao jedan od stupova društva. Stručnjaci bi vjerojatno pronašli zanimljivije i važnije epizode ili ličnosti američke sindikalne povijesti, ali za holivudske filmaše postoji samo jedno ime: Jimmy Hoffa.
Radnja ovog filma počinje kada Hoffa (Nicholson), bivši predsjednik moćnog sindikata transportnih radnika, zajedno sa svojim pomoćnikom Bobbyjem Chiarom (De Vito) čeka na važan sastanak, te se usput prisjećaju epizoda iz svoje burne biografije: pionirskih i ćesto veoma nasilnih dana kada je Hoffa bio anonimni sindikalni aktivist, prvih štrajkačkih uspjeha koji Hoffu polagano ali sigurno vode do vrha sindikalne piramide, ali i sukoba s mladim i ambicioznim senatorom Bobom Kennedyjem koji u svom odboru istražuje veze sindikata s organiziranim kriminalom.
Jimmy Hoffa je, na ovaj ili onaj način, tema Hollywooda gotovo četvrt stoljeća, od čega valja istaći vrlo dobri F.I.S.T. Normana Jewisona u 1978. gdje je tu povijesnu ličnost, doduše pod drugim imenom, tumačio Sylvester Stallone. Što je, dakle, natjeralo šefove 20th Century Foxa da ne baš tako malene novce spiskaju na film o nečemu o čemu je manje-više sve jasno? Razlog se vjerojatno nalazi u tome što je taj projekt ujedinio tri osobe sa viškom ega. Prva je Jack Nicholson, nesumnjivo jedan od najvećih suvremenih glumačkih veličina, ali i osoba uvjerena da film mora biti sjajan samo zato što on u njoj tumači glavnu ulogu. Druga je David Mamet, najveći živući američki pisac, očito uvjeren da scenarij mora biti vrhunski ako u njemu ima dovoljno riječi "f**k". Treći, i možda najznačajniji ego u ovoj priči pripada Dannyju de Vitu (RAT RUŽA), koji je sebi povjerio posao režije i koji je očito mislio da film mora biti super ako ima dovoljno masovki iz ptičje perspektive. Rezultat je loš, prije svega zbog toga što de Vito stalno pokušava izgurati Nicholsona iz kadra i veći značaj dati vlastitom liku. Osim toga, film je razvučen na preko dva sata, ali usprkos tome uspijeva preskakati značajne dijelove Hoffine biografije, da bi nam na kraju sve to prestalo biti zanimljivo.
Ukratko, HOFFA je besmislen pokušaj pričanja već ispričane priče koji se ne isplati gledati.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos