LEAVING LAS VEGAS
50-tih godina je poznati francuski filmaš Francois Truffaut, tada još mladi i nadobudni kritičar u časopisu CAHIERS DE CINEMA, u svojim tekstovima promicao tzv. autorski film, dakle onakva djela u kojima bi scenarij i režija bile povjerene isključivo jednoj osobi. Mike Figgis, suvremeni britanski režiser, možda najbolje odgovara Truffautovoj viziji filmskog autora s velikim A - osim što režira i piše scenarije, njegovu umjetničku ličnost zaokružuje i to što piše glazbu. I, kao što se to obično događa s evropskim umjetnicima, neumitni prijelaz preko velike bare i dolazak u Hollywood je imao strašne posljedice. Niti jedan od njegovih filmova iz holivudske faze - INTERNAL AFFAIRS (1990), LIEBESTRAUM (1991) i MR. JONES (1993) - nije zbog svojeg "umjetničkog" štiha uspio funkcionirati onako kao njegov rani i uspješan triler OLUJNI PONEDJELJAK (1988). Otpisan od strane velikih producenata koji su ga smatrali solipsistom koji snima nerazumljive kretenarije, Figgis je prošle godine jedva skupio neki sitan novac da na 16 mm ekranizira autobiografski roman jednog alkoholičara. Cijeli projekt umalo nije završio katastrofom na samom početku - romanopisac se dva tjedna nakon početka snimanja ustrijelio, a Figgis je ozbiljno razmišljao o tome da digne ruke od svega. Na sreću, odlučio je drukčije i rizik se isplatio - oskarovske nominacije za film, scenarij, najbolju žensku ulogu, a glavni je glumac Nicolas Cage dobio dvostruku krunu - i Oscara i Zlatnog globusa.
Na početku filma vidimo Bena (Cage), holivudskog scenarista koji gubi posao u jednom velikom studiju. Ali, to ga, uostalom previše ne muči, jer ima jedan mnogo ozbiljniji problem: sklonost boci ga je dovela do terminalne faze alkoholizma. Prikupivši sav novac koji mu je preostao, Ben odlazi u Las Vegas da bi se, kako sam kaže, "propio na smrt". Tamo u igru ulazi Sera (Shue), prostitutka koja lunja ulicama nakon što su njenog svodnika Yurija (Sands) zatukli njegovi pajdaši iz ruske mafije. Seri očajnički treba nekakva zaštita, a Benu netko tko bi mu pravio društvo u njegovim posljednjim danima. Slučajni susret na ulici pretvorit će se u romansu dvoje gubitnika, svjesnih da jedno drugo ne mogu promijeniti - Sera zna da Ben neće prestati piti, kao što Ben shvaća to što Sera mora prodavati svoje tijelo.
NAPUŠTAJUĆI LAS VEGAS bi se samo s formalne strane mogao nazvati filmom o alkoholizmu. Figgis, svjestan da su tu svakodnevnu i neugodnu temu iskusniji filmaši eksploatirali još od vremena PROPALOG VIKENDA (1945), manje stavlja naglasak na taj oblik društvene patologije koliko na ljudske odnose. Priča, zapravo, u ovom filmu nije ni toliko važna (i dobro je što je tako, sudeći po Figgisovoj sklonosti nepotrebnom eksperimentiranju u tom pogledu) koliko likovi. I Ben i Sera, mada oboje duboko ogrezli u najtamniju stranu ljudskog postojanja, ipak uspijevaju funkcionirati kao zanimljive, simpatične ličnosti koje odišu dobrotom. To se vidi kod Bena, koji u rijetkim lucidnim trenucima kada nije pod utjecajem alkohola, odnosno apstinentske krize (u oba dva slučaja nimalo ugodan prizor) pokazuje da je nekada davno bio dobar čovjek i suprug i nadaren pisac. Ta dobrota proviruje i u prizorima kada Seru upozorava da ima svoje "loše" trenutke te da njihova veza možda i nije tako dobra ideja. Osjeća se da je kod Bena postojala jedna velika ljubav i s nestankom te ljubavi nastala je užasna praznina koju ispunjava alkohol. Slično je i sa Serom - i ona treba ljubav i traži je na najčudnijim mjestima, bilo kod svog naizgled okrutnog, ali u suštini dobrog svodnika Yurija, bilo kod samouništavajućeg dobričine Bena. I Cage i Shueova su dali izvrsne uloge, i šteta što Shue za svoju ulogu kurve zlatnog srca nije podijelila oskarovsko odličje sa svojim partnerom.
Osim sa sadržajne, NAPUŠTAJUĆI LAS VEGAS je odličan film i s čisto tehničke strane. 16 mm-ska kamera Declana Quinna je cijelom ostvarenju dala neobičan, polunadrealistički ugođaj koji izvrsno korespondira s Benovim delirium tremensima, dok kadrovi blještavila Las Vegasa stvaraju snažan kontrast s mračnom stvarnošću protagonista. I Figgisova glazba, kao i jazz kojeg pjeva Figgisov prijatelj Sting (koji je, usput, glumio u OLUJNOM PONEDJELJKU) također daju poseban ugođaj koji će gledatelju dugo vremena nakon gledanja ostati u pamćenju. Još je jedna pametna odluka bila i ta da se uvede naracija u kojoj Sera nepoznatom sugovorniku objašnjava one elemente zapleta koje bi Figgis čistim filmskim jezikom najvjerojatnije zabrljao.
Ukratko, NAPUŠTAJUĆI LAS VEGAS je izvrstan film, briljantan primjer sedme umjetnosti u njenom najblještavijem i najsnažnijem izdanju.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos