Braća Coen su lijep primjer kolika je danas cijena nepristajanja na kompromise s velikim holivudskim studijima. Taj scenarističko-režisersko-producentski dvojac već dvanaest godina (od svog sjajnog debija u film noireu KRVAVO PROSTO) oduševljava kritiku svojim crnim komedijama i visokostiliziranim dramama. Njihovi filmovi, pogotovo oni komičnog usmjerenja, mogli bi sasvim solidno dobro prolaziti na kino-blagajnama, ali Coenovi jednostavno ne vole velike studije, ne vole đikane-producente niti razmažene zvijezde koje za prenemaganje i šmiranje uzimaju dvadeset do trideset milijuna dolara. Tako, osim malobrojnih ali odanih poklonika, njihova djela ne gleda nitko drugi do kritika koja ih je obasipala lovorikama sve do, po mom skromnom mišljenju, potcijenjenog HUDSUCKER PROXYJA. Dotični je film kritika napala kao odmak od originalnog stila prema parodiji davno preminulih velikana. Braća Coen su izgleda shvatili poruku pa je najnoviji projekt mnogo bliži njihovim kako umjetničkim, tako i zavičajnim korijenima.
Film je ime dobio po gradiću u Sjevernoj Dakoti gdje Jerry Lundegaard (Macy), trgovac autima iz Minneapolisa, dolazi na dogovoreni sastanak sa sitnim kriminalcima Carlom Showalterom (Buscemi) i Gaearom Grimsrudom (Stormareom). Razlog sastanka je Lundegaardova očajna financijska situacija koju on nastoji poboljšati otmicom vlastite supruge Jean (Rudrud), za koju bi milijunsku otkupninu trebao platiti njen bogati, ali inače škrti otac Wade (Presnell). Lundegaarova dosjetljivost pri planiranju ubrzo bude devalvirana šeprtljavom izvedbom: dvojica kriminalaca otmu suprugu, ali već na rutinskom pregledu od strane prometne policije stvari se otmu kontroli. Dok novi leševi izranjaju kao na tekućoj vrpci, očajnom Lundegaardu će dodatne poteškoće činiti Marge Gunderson (MacDormand), policajka koju sedmomjesečna trudnoća ne spriječava da vodi efikasnu istragu.
Mnogi kritičari braću Coen zbog njihovog prvijenca drže rodonačelnicima danas vrlo popularnog podžanra filmova o upropaštenim zločinačkim planovima. I FARGO spada u tu kategoriju, ali dok je KRVAVO PROSTO bio smrtno ozbiljan "film noire", dotle je FARGO vedar "film blanc". Da u pitanju nije igra riječi, svjedoči činjenica da fotografijom Rogera Deakinsa uistinu dominira bijela boja. To je razumljivo, jer se radnja dešava u Minnesoti, rodnoj državi braće Coen čija su specifičnost duge hladne zime. Posveta rodnom kraju se ne zadržava samo na tome, nego braća prilično vjerodostojno dočaravaju skandinavski naglasak glavnih junaka, koji je svojom egzotičnošću jedna od najšarmantnijih karakteristika ovog filma. Čak je i glazba Cartera Burwella (ROB ROY), po nekima primjerenija povijesnom epu nego suvremenom trileru, pogodila svoj cilj, jer preživljavanje u tom dijelu svijeta, bilo egzistencijalno bilo čisto emocionalno, zahtijeva uistinu velike, gotovo epske napore.
Režija, za koju je Joel Coen zasluženo ugrabio Zlatnu palmu u Cannesu, je izvrsno sažela prilično dobar scenarij koji odmjereno dozira realizam, blagu ironiju i sarkastični humor. Akcija, zapravo, i nije toliko bitna koliko minijaturne, ali efektne karakterološke studije. Tu su se prije svih istakli izvrsni glumci od kojih nijedan nije zvijezda u klasičnom smislu riječi. Prvi je na listi William Macy (HITNA SLUŽBA) u ulozi ljigavca s kojim na kraju ne možemo ne suosjećati. Tu je i Steve Buscemi (PSI IZ REZERVOARA) kao neurotični, ali ipak simpatični sitni kriminalac-gubitnik. Veoma je dobra i Frances McDormand, bivša Joelova supruga, u ulozi policajke koja više sliči na nadjevenu puricu nego na dugu ruku zakona.
Na kraju, kao što to obično biva s takvim filmovima, povest će se rasprave što je zapravo autor htio reći i kakav je njegov odnos prema dobru, zlu i ostalim rutinskim pitanjima. Neki su kritičari film zbog mješavine humora i nasilja (i to poprilično neugodnog - film doista nije za osjetljive) nazvali mizantropskim, dok su drugi držali da je to humana oda običnom malom čovjeku Minnesote. Prava je istina negdje na sredini - braća Coen doista vole svoj rodni kraj, ali isto tako se vole i zezati s publikom. Lijep primjer je za to navod s početka filma, zbog koje je jedan njujorški novinar mjesecima trčkarao po ledenoj pustoši Minnesote ne bi li ga provjerio. Doduše, neki od tih štoseva su razumljivi samo braći Coen; jedan od njih je dramaturški potpuno nepotrebna sekvenca slučajnog susreta Marge sa starim školskim drugom. Zbog nje film ne gubi previše, ali u svakom slučaju se ne može okititi titulom savršenstva.
Ipak, FARGO bez svake sumnje predstavlja američki nekomercijalni film u najboljem izdanju, bez tarantinovskog foliranja, dosljedan sebi i svjetonazoru svojih autora. A usput predstavlja i dobru zabavu.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos