OD SUMRAKA DO ZORE

FROM DUSK TILL DAWN

• uloge: Harvey Keitel, George Clooney, Quentin Tarantino, Juliette Lewis, Cheech Marin, Fred Williamson, Selma Hayek, Marc Lawrence, Michael Parks, Kelly Preston, Tom Savini, John Saxon, Danny Trejo, Ernest Liu
• scenografija: Cecilia Montiel
• kostimografija: Graciela Mazon
• fotografija: Guillermo Navarro
• montaža: Robert Rodriguez
• glazba: Graeme Revell
• scenarij: Quentin Tarantino (po sinopsisu Roberta Kurtzmana)
• režija: Robert Rodriguez
• proizvodnja: Dimension Films/Los Hooligans, Miramax, SAD, 1996.
• distribucija: UCD
• trajanje: 108 '

Nekada prikazivane kao "olovno" desetljeće, sedamdesete su odjednom mnogima postale nostalgično zlatno doba. Uz same filmaše koji radnju svojih ostvarenja sve češće smještaju u to doba (Avnet, de Palma), tu su se našli i promatrači filmskih trendova koji lamentiraju nad vremenom kada se veliki studiji nisu sramili snimati ozbiljna umjetnička i autorska djela nasuprot infantilnoj i komercijalnoj konfekciji osamdesetih. Kao film koji je označio kraj zlatnog doba najčešće se okrivljuju VRATA RAJA, pseudoangažirani i zbrkani vestern-spektakl Michaela Cimina čiji je umjetnički i, što je najbitnije, komercijalni kolaps tvrtku MGM doveo do prosjačkog štapa. Nakon toga su glavešine velikih studija zatvorili vrata filmašima-autorima i orijentirali se isključivo na zanatlije s predvidljivim proizvodima, ali i predvidljivom zaradom.

Takvo je stanje potrajalo sve dok godine 1994. iznenada nije bljesnuo Quentin Tarantino sa svojim remek-djelom PAKLENI ŠUND. Slijedio je meteorski uspon tog bivšeg namještenika jedne videoteke i anonimnog scenarista za B-filmove; ne samo što mu je drugi režirani film u životu za godinu dana dobio status filmske klasike, ne samo što su losanđelesku Akademiju razapinjali zbog nedodijeljenih "Oscara", nego je Tarantino postao guruom onoga što se zove "nezavisni film". Izgleda da je ta uloga za Tarantina ipak bila malo prezahtjevna - svojim je glumačkim ili producentskim imenom počeo davati privid kvaliteta ostvarenjima koja to, u najmanju ruku, teško da su zasluživala (SUDBINA PALI RADIO). Nakon što je među svojim sljedbenicima kao nasljednika bio odabrao Roberta Rodrigueza (EL MARIACHI), uslijedilo je veliko razočaranje sa zbrkanim DESPERADOM kao i zlobni komentari da je vicom koji priča u tom filmu Tarantino zapravo pokazao što misli o svojoj publici. Zvijezda velikog Tarantina počela je tamnjeti: neki od najvećih poklonika su ga počeli zvati folirantom i plagijatorom, navoditi s njim posvađanog koscenarista Rogera Avaryja kao tvorca PAKLENOG ŠUNDA. Na kraju je sve kulminiralo s OD SUMRAKA DO ZORE, ostvarenjem kojemu su kritičari u svijetu učinili ono što vjerski sljedbenici najčešće učine od mesije za kojeg se ispostavi da je običan varalica. Jurica Pavičić u "Slobodnoj Dalmaciji" ide još dalje pa tvrdi da je OD SUMRAKA DO ZORE, novi proizvod tima Rodriguez-Tarantino, katastrofa usporediva s već spomenutim VRATIMA RAJA, nešto što će zajedno sa Tarantinom ponovno sahraniti autorski film u Hollywoodu.

Radnja ovog žanrovski teško odredivog filma započinje u Teksasu gdje su braća Gecko - Seth (Clooney) i Richie (Tarantino) - krvavom pljačkom banke na sebe navukli cjelokupni policijski aparat. Da bi što neupadljivije prešli granicu i sakrili se u Meksiku, njih dvojica otimaju svećenika (Keitel) i njegove dvoje djece - Scotta (Liu) i Kate (Lewis). Nakon što uspiju prijeći granicu, braća Gecko zajedno sa svojim taocima dolaze u "Titty Twister", zabačen ali prilično živahan striptiz-bar za kamiondžije i motocikliste, gdje bi braću trebao doći prihvatiti lokalni gangsterski bos. Dok u više nego egzotičnom okružju lokala čekaju njegov dolazak, niti ne slute da je lokal samo krinka za leglo krvožednih vampira.

Usprkos negativnih kritika, od onih koji su film nazivali izdajom umjetničkih principa, do onih koji su ponavljali mantru o Tarantinovoj sklonosti bezrazložnom nasilju, ipak sam ovo ostvarenje očekivao s dosta nade. Prije svega, spajanje Rodrigueza i Tarantina u ulogama režisera i scenarista je obećavalo dobre rezultate; Tarantinu su zamjerali sterilnost u režiji njegovih vrhunski scenarija, dok su Rodriguezu priznavali talent u režiji dinamičnih i maštovitih scena, a zamjerali scenarističku nedotjeranost (najvidljivije u DESPERADU). Nastojanje da njih dvojica zajedničkim radom kompenziraju pojedinačne nedostatke je, doduše, moglo imati i suprotne učinke kao u onoj basni o lavu i lisici, ali nakon odgledanog filma mogu reći da ta strahovanja, barem u najvećem dijelu, ipak nisu bila opravdana.

Tarantinov scenarij je poslovično kvalitetan i odaje sve bitne značajke autorovog rukopisa: likovi kojima bi se s moralne strane štošta moglo prigovoriti, brutalno nasilje, crni humor i verbalna gimnastika. OD SUMRAKA DO ZORE se dodatno odlikuje svojom kratkoćom i britkošću u oslikavanju likova, a zanimljivo je da se Tarantino, poput Rodrigueza, izgledao zabavljao samoparodiranjem (PAKLENI ŠUND, ROĐENE UBOJICE). Najveća bi mana scenarija trebao biti pomalo nagao prijelaz iz klasičnog "road movieja" u raimijevsku mješavinu krvavog horora i crne komedije, ali to je vjerojatno ustupak Rodriguezu kojeg njegov mentor očito nije mogao baš previše sputavati. Uz štoseve koji će zabavljati filmofile (neki od kadrova su doslovno kopirani iz kultnog Carpenterovog NAPADA NA POLICIJSKU STANICU) izgleda da se Tarantino sjajno zabavljao zamišljajući ekranizaciju pojedinih scena. Tako se možemo okladiti da je antologijsku scenu plesa Santanico Pandemonium (Hayek) napisao samo zato da bi ostvario neke svoje najintimnije erotske maštarije.

Za razliku od Tarantina prema Rodriguezu već ne možemo biti toliko blagonakloni. Neke od scena zbilja jesu antologijske, npr. ona u trgovini na početku, ali je njegov majstor fotografije očito uprskao stvar s previše mraka u posljednjem dijelu filma koji se odigrava u "Titty Twisteru". To, kao i Rodriguezov nedostatak kontrole prilikom montiranja gledateljima je pokvario dosta vizualnog užitka. Ni glumci se nisu baš previše pretrgli: George Clooney (HITNA SLUŽBA) je odabran iz čisto komercijalnih razloga, Keitel je pouzdan, ali ništa više, Selma Hayek samo ostvaruje Tarantinove maštarije, a debitant Ernest Liu se gotovo ne primjeti. U cijeloj nam toj zafrkanciji od filma najduže u sjećanju ostaj sam Tarantino kao Sethov nasilni i seksualno ugroženi brat, te Juliette Lewis sa svojim seksepilnim izgledom (što je za tu glumicu veliko postignuće) i antologijskom replikom.

Iako film prilično bedasto završava (pravi tarantinovci bi na kraju očekivali kakav obrat u priči) i iako se ne može shvatiti drukčije nego kao jedna velika mješavina nasilja, crnog humora i zafrkancije, OD SUMRAKA OD ZORE nam pokazuje kako u rukama pravih majstora i najodvratniji šund može izgledati kao vrhunska zabava.