DIM

SMOKE

• uloge: Harvey Keitel, William Hurt, Harold Perrineau Jr., Forest Whitaker, Stockard Channing, Victor Argo, Ashley Judd, Giancarlo Esposito
• scenografija: Kalina Ivanov
• kostimografija: Claudia Brown & Chick Keehne
• fotografija: Adam Holender
• montaža: Maysie Hoy & Christopher Tellefsen
• glazba: Rachel Portman
• scenarij: Paul Auster
• režija: Wayne Wang
• proizvodnja: Miramax, SAD, 1995.
• distribucija: UCD
• trajanje: 110 '

U holivudskoj džungli, gdje se tržišni zakoni znaju igrati s filmskim kućama poput tornada s papirnim avionima, jedna je tvrtka u posljednje vrijeme postala omiljena i publici i kritici. To je Disney, koji se u posljednje vrijeme može podičiti najboljim komercijalnim rezultatima, najviše zahvaljujući smjeloj odluci da se specijalizira za visokobudžetne crtiće. Ali, osim toga, poslovodstvo te tvrtke je donijelo još jednu, filmofilima dragu, odluku: osnovalo je pobočnu tvrtku Miramax, u kojoj se profit od dječjih pričica troši na nekomercijalne, nespektakularne, art-filmove ili, najkraće rečeno, filmove "za dušu".

Ovo posljednje bi vjerojatno bio najbolji opis DIMA, drame koju je prošle godine snimio danas među kritikom obožavani hongkonško-američki režiser Wayne Wang (KLUB SRETNIH ŽENA). Radnja se odvija godine 1990. u New Yorku, točnije Brooklynu, gdje Auggie Wren (Keitel) drži malu prodavaonicu duhana. Osim što služi za opskrbu nikotinskim ovisnicima, Auggijeva je prodavaonica stjecište različitih neobičnih likova, od kojih gotovo svatko ima neku svoju životnu priču. Među njima je i Paul Benjamin (Hurt), književnik kojemu je tragična smrt supruge i nerođenog djeteta izazvala egzistencijalnu krizu. Paulov život iznenada dobije smisao kada naleti na Rashida (Perrineau), mladog crnca koji je patološki lažljivac, ali i to je samo jedan od nizu događaja i likova koji se mogu vidjeti u ovom filmu.

Wayne Wang je ovaj svoj film režirao neopterećen producentskim zahtjevima za stotinama statista, hrpom akcije, hektolitrima krvi ili armijama golih žena. Scenarij Paula Austera, koji je napravljen po danas izuzetno pomodnoj nelinearnoj narativnoj strukturi, dao mu je prilike da se oproba u minimalističkom pristupu filmu. Zbog toga filmom dominiraju dugi kadrovi, što je pravi melem za oči gledateljima koje su već iscrpila videospotovska maltretiranja MTV-junaca. Ali, to je najviše pogodovalo glumcima, kojih se u DIMU okupila moćna gomilica. Prije svih je tu više nego izvrsni Harvey Keitel, a sjajnu mu podršku daje i William Hurt, kojemu danas baš previše i ne cvjetaju ruže, te kojeg je dobro vidjeti nakon duže vremena. Valja pohvaliti i izvrsne karakterne glumce - mladog Perrineaua, poslovično impozantnog Foresta Whitakera (BIRD) te pomalo zaboravljenu komičarku Stockard Channing. Bez te glumačke moćne gomilice se vjerojatno ne bi mogle s onoliko šarma i ljudske topline ispričati sve one tako obične, a opet tako dirljive priče od kojih je satkan ljudskih život. Te priče, iako nemaju nekakvu naglašenu poruku, su zapravo najveća vrijednost filma zbog kojih ga se isplati pogledati, makar zbog čisto terapeutskih razloga. Rijetko koji film zrači s toliko pozitivne energije, a da je ona bila i iza kamere svjedoči i to da je s istom ekipom odmah nakon završetka snimanja Wang napravio novi film, BLUE IN THE FACE.

Ukratko, DIM je film koji se ne smije propustiti.