DESTINY TURNS ON THE RADIO
Rečenica iz Milliusovog KONANA, prema kojoj je uspjeh zna biti čovjekov najveći neprijatelj, može se primijeniti na bezbroj holivudskih primjera. Izgleda da nešto slično prijeti i Quentinu Tarantinu, guruu nove generacije holivudskih filmaša i svetinji svakog snoba koji se želi predstaviti filmofilom. Za razliku od prepotencije nekih svojih prethodnika, koji su reputaciju spiskali na vlastite besmislene projekte, Tarantino ima fiksaciju da svojim imenom ili pojavom pomaže tuđim, najčešče anonimnim projektima. Dakako, Tarantinovo ime na špici ne znači garanciju Tarantinove kvalitete, u što su se mogli uvjeriti mnogi naivčine koji su imali nesreću gledati takve proizvode.
Jedan od njih je i SUDBINA PALI RADIO. Riječ je o komediji koja prati pokušaje odbjeglog robijaša (McDermott) da se ponovno dočepa plijena i djevojke. Na nesreću, i jedno i drugo se nalazi van njegovog domašaja: djevojka (Travis) živi sa lokalnim gangsterom (Belushi), a plijen je pao u ruke neobičnog tipa po imenu Johnny Sudbina (Tarantino) za kojeg se ispostavi da je nadnaravno biće.
Nesreća je ovog filma u tome što su se tvorci nastojali dodvoriti svom sponzoru praveći film u njegovom stilu. I, naravno, u tome nisu uspjeli jer oni sami nisu Quentin Tarantino. Smatrajući da je dovoljno poraditi na kič-scenografiji i dati protagonistima da sipaju životne mudrosti, zaboravili su da forma zahtijeva sadržaj. A toga nema: likovi su isprazni i šteta je vidjeti dobre glumce (Belushi, McDermott, Travis) kako se guše nastojeći lešinama udahnuti život. Film gotovo i nema akcije, a malobrojni su gegovi bradati. Dojam dodatno kvari razvučenost. Jedini je markantan Johnny Sudbina, ali se tu prije vidi cinizam Tarantina koji se sjajno zabavlja, svjestan kako je svojoj publici ponovno prodao bozu.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos