PAKLENI GRAD

HOT CITY

• uloge: Fred Williamson, Jim Brown, Pam Grier, Paul Winfield, Isabel Sanford, Ron O'Neal, Richard Roundtree
• scenarij: Aubrey Rattan
• režija: Larry Cohen
• proizvodnja: Orion, SAD, 1996.
• distribucija: Pro Bel
• trajanje: cca 90 '

U vrijeme kada nekada olovne sedamdesete godine u svijesti filmaša dobijaju nostalgični prizvuk jednog ljepšeg i sretnijeg doba, nemoguće je ne prisjetiti se tada popularnog podžanra zvanog "blaxploitation". U tom ultraliberalnom i hedonističkom razdoblju publika je bila gladna scena eksplicitnog seksa, nasilja i lošeg jezika, a turobna svakidašnjica američkih crnaca im je davala idealnu priliku za takve filmove. Tome je svemu svoj skromni doprinos dao i Larry Cohen, režiser niskobudžetnih, ali od kritike izuzetno hvaljenih ostvarenja, kojemu 90-tih godina baš previše i ne cvjetaju ruže. I, kao što to obično bude, stari majstori se s vremenom vraćaju temama koje su im donosile najveće uspjehe.

PAKLENI GRAD u neku ruku predstavlja i nastavak nekoć popularnih "blaxploitation" filmova i nastavak Cohenovih kritika na račun američkog industrijskog establishmenta (najvidljivijeg u njegovoj horor-komediji STUFF). Radnja je smještena u Gary, nekoć cvjetajući industrijski velegrad kojeg je zatvaranje čeličana početkom 70-tih pretvorilo u kolektivni socijalni slučaj. Na ruševinama grada zavladale su ulične bande, kojima surađuje čak i gradonačelnik. Ali, kada se jednog dana zakače s ostarjelim vlasnikom prodavnice, u igru dolazi njegov sin (Williamson), koji će okupiti staro društvo iz 70-tih i krenuti u rat.

Iako je nesumnjivo da je jedan od motiva ovog filma bio hommage "blaxploitationu" (pojavljuju se manje-više sve zvijezde takvih filmova), izgleda da je kod Cohena došlo do male zabune, pa PAKLENI GRAD na trenutke podsjeća na klišeizirane akcijade 80-tih (kojima je svoj doprinos dao i Wings Hauser, također u ovom filmu). Sukob generacija - iskusnih veterana 70-tih i naivnih, ali krvoločnih klinaca 90-tih - nije najbolje urađen. Još je tragičnije s režijom akcijskih prizora, koji po n-ti put pokazuju kako je Cohen mnogo bolji scenarist nego režiser. Ali, iako je po svojoj naivnosti na granici parodije, PAKLENI GRAD ipak ima svijetlih trenutaka - prije svega u pojavnosti akcijskih junaka kojih u ovom ciničnom desetljeću gotovo i nema.