KILLING ZOE
O tome da li je PAKLENI ŠUND remek-djelo ili filmić čiji je naslov najbolji indikator kvalitete vode i još dugo će se voditi rasprave. Ali, zagovornici i jedne i druge teze se moraju složiti kako je riječ o djelu koje je obilježilo ovo razdoblje povijesti svjetske kinematografije. Kao dodatni argument može poslužiti činjenica da su se oko PAKLENOG ŠUNDA već počele ispredati legende, a pojedine trivijalije postale predmetom sasvim ozbiljnih znanstvenih rasprava. Jedna od legendi je i ta kako je Tarantinovo remek-djelo nastalo dok je budući veliki guru krčio put prema slavi crnčeći u videoteci. Njegov kolega na poslu bio je Roger Avary i njih su dvojica, dijeleći istu filmofilsku strast, vrijeme kratili raspravljajući o tome kakav bi film snimili da im netko ponudi dovoljno novaca. Iz svih tih rasprava nastao je budući kostur priče za PAKLENI ŠUND i Tarantino je svog prijatelja na špici svog remek-djela naveo kao koscenaristu. Ali, izgleda da mu to nije bilo dovoljno, nego je svoj novac i ugled podmetnuo kako bi mu pomogao da i on ostvari svoj režiserski debi - film UBOJITI ŽIVOT, koji s kojih godinu dana zakašnjenja imamo prilike vidjeti u našim kinima.
Glavni je junak filma Zed (Stoltz), koji se vraća u Pariz, u kojem je posljednji put boravio kao dječak. Dok čeka svog prijatelja Erica (Anglade), vrijeme će mu prekratiti simpatična call-girl po imenu Zoe (Delpy). No, iznenadni Ericov dolazak u sobu prekida njegovu kratku idilu i ubrzo saznajemo pravi motiv Zedovog boravka u gradu svjetlosti. Naime, Zed je obijač sefova, sutradan je Dan Bastille i Eric planira tada izvršiti prepad na jedinu banku koja radi u gradu. Dakako, umjesto da se fizički i psihološki pripreme za tako drzak pothvat, članovi bande večer prije provode u pijančevanju i drogiranju. I kada pothvat otpočne, nije teško pretpostaviti kakav će rezultat biti. Ali, za Zeda prava iznenađenja tek počinju.
UBOJITI ŽIVOT bi mnogim promatračima, barem onima koji ignoriraju Tarantinovo učešće u ulozi izvršnog producenta, mogao dati odgovor na pitanje koliki je Avaryjev udio u stvaranju PAKLENOG ŠUNDA. To bi se prvenstveno odnosilo na neke zajedničke motive u scenariju oba dva djela - uzimanje kriminala zdravo za gotovo, indiferentnog stava prema različitim oblicima društvene patologije i nasilja te sklonosti da kao katalizator radnje koristi apsurdne slučajnosti. Ali, tu sličnosti prestaju i neumitne usporedbe s PAKLENIM ŠUNDOM su u pravilu na štetu Avaryjevog djela. Prije svega, ovdje nedostaje ono najvrijednije od Tarantina - dijalog. Sumnjam da će replike iz ovog filma postati onako popularne, djelomično zato što je i pola filma na francuskom jeziku.
Loš dijalog, dakako, ne znači da su likovi loše napravljeni. Oni su još uvijek dvadeset kopalja bezličniji od Butcha, Mie, Vincenta, Julesa ili Marcellusa, ali ipak nam se uspijevaju urezati u pamćenje. Možda je to prije rezultat njihove ekstravagantnosti nego velikih glumačkih napora - osim u slučaju Jean-Hugues Angladea, koji nam se uspio nametnuti ulogom nesretnog kralja Charlesa u povijesnom spektaklu KRALJICA MARGOT. Ericu Stoltzu je pripala pomalo nezahvalan zadatak da glumi jedini normalni lik, i to je možda razlog što nam neće ostati dugo sjećanju. To važi i za fizički privlačnu Julie Delpy, koja je također manje-više normalan lik, pa su scene njene interakcije sa Stoltzom najdosadniji dio filma. Kada iz igre izađe Zoe i uđe Eric film, koji je dotada bio razvučen i do zla boga konvencionalan, odjednom dobija na svježini. I glazba je u filmu loše odabrana, i šteta je što Avary nije dijelio Tarantinove sklonosti soundtracku, nego se odlučio za originalne, ali loše Tomandandyjeve partiture.
Ipak, UBOJITI ŽIVOT je, ukoliko uspijete preživjeti pomalo obeshrabrujući početak, jedan prilično uspio komad filmske zabave.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos