TWELVE MONKEYS
Iako riskiram da veliki broj pravovjernih pripadnika kritičarskog establishmenta izvadi noževe ne bi li raskomadala bogohulnika, ne mogu ne ustanoviti kako je Terry Gilliam, režiser filma 12 MAJMUNA, u posljednjih četvrt stoljeća bio jedan od najprecjenjenijih filmskih umjetnika u svijetu. Čak, štoviše, mogao bih tome dodati kako mi je rijetko koji filmaš ikada priredio toliko razočaranja kao Gilliam - to važi i za BRAZIL, i za PUSTOLOVINE BARUNA MUNCHAUSENA i, konačno, za KRALJ RIBARA. U svim je tim filmovima Gilliam pokazao talent, ali i sklonost da cjelokupni trud upropasti inzistiranjem na vizualnoj grotesci, čak i po cijenu da upropasti logičku konstrukciju priče. Stoga je skepsa s kojom sam dočekao 12 MAJMUNA sasvim razumljiva.
Priča 12 MAJMUNA započinje godine 2035. Tajanstveni virus je krajem 1996. zbrisao čovječanstvo, a preživjeli su se sklonili u podzemlje. Tamo su nekako uspjeli sklepati tehnologiju za vremensko putovanje i u prošlost šalju kažnjenika Jamesa Colea (Willis) sa zadatkom da otkrije tajanstvenu Armiju dvanaest majmuna koja je, legende kažu, raširila virus. Naš junak greškom dospije u godinu 1990. i tamo, naravno, zbog svoje priče završi u ludnici. Tamo upoznaje dva lika koji će biti bitni elementi nastavka priče - privlačnu psihijatricu dr. Kathryn Railly (Stowe) te Jeffreya Goinesa (Pitt), mladog luđaka koji je sin poznatog virologa.
Gilliam je kao predložak za ovaj projekt uzeo LA JETTE (STUP), malo poznati eksperimentalni francuski film iz šezdesetih godina, koji je imao sličnu temu: postapokaliptično društvo koje pokušava riješiti svoje probleme vremenskim putovanjem. Priču je, dakako, osuvremenio - umjesto u šezdesetim godinama aktualnog nuklearnog holokausta, uzročnik kataklizme su nama mnogo uvjerljiviji virusi (sjetimo se HIV-a, ebole i kravljeg ludila). Ali, pravi posao nije obavio Gilliam nego scenaristički i bračni par David i Janet Peoples (David je najpoznatiji po svojem radu na BLADE RUNNERU), koji su za njega naknadno zaradili oskarovsku nominaciju. U prilično sušnom razdoblju holivudske scenarističke imaginacije, DVANAEST MAJMUNA blistaju kao usamljen primjer logički zaokružene, ali uzbuđenja i napetih obrata pune priče. Osim toga, scenarij je omogućio Gilliamu kao intelektualcu drage digresije na temu pitanja ludila, solipsističke filozofije, kraja svijeta i odnosa čovjeka prema prirodi. Na sreću, izgleda da se Gilliam po prvi put u svojoj karijeri uspio kontrolirati, tako da se te digresije nisu uspjele izroditi u za njega prečesto fatalna vizualna pretjerivanja.
Naprotiv, Gilliam je u svojem djelu uspio dokazati da mu nisu potrebne milijune dolara vrijedne kulise kako bi uspio dati sliku vizualno fascinantnog svijeta svoje mašte. U ovom se djelu prilično uspješno koristio prozaičnim lokalitetima industrijskog sjeveroistoka Amerike kako bi nam dao slike klaustrofobičnog podzemlja, isto kao i fascinantno dočarao propast svijeta kroz smrznutu i opustošenu Philadelphiju. I pri tome je uspješno koristio upravo tu scenografiju kako bi stalno gledatelja dovodio u nedoumicu gleda li stvarne događaje ili fantome iz mašte glavnih junaka.
Naravno, za uspjeh filma su odgovorni i glumci. Prije svih je tu Bruce Willis, u jednoj u za njega potpuno atipičnih uloga - junak s blagim sociopatskim obilježjima, gotovo na granici negativca. Uopće se tu ne osjeća šarmantni zafrkant iz njegovih najvećih hitova - glavni je junak mrtvački ozbiljan, sasvim u skladu s pesimističkim duhom filma. Ipak, čak i takav antijunak ima partnericu koju glumi superzanosna Madeleine Stowe (POLICIJSKA ZASJEDA, POSLJEDNJI MOHIKANAC). I šiparice koje su, po svemu sudeći, pohrlile u kina zbog njima izuzetno dragog Brada Pitta, imat će razloga da se iznenade - Pitt je zasluženo dobio oskarovsku nominaciju zbog za jednu takvu mušku barbiku posve atipičnog lika luđaka. Na svoje će, pak, u ovom filmu doći i ljubitelji znanstvene fantastike (motiv vremenskog putovanja je ovdje obrađen sa za Hollywood rijetkom ozbiljnošću i pedantnošću), kao i filmofili (uz STUP, Gilliam ovdje odaje nedvosmislen hommage Hitchcockovoj VRTOGLAVICI kao uzoru za fatalizam kojim odiše cijeli film).
Ukratko, DVANAEST MAJMUNA je jedan od najboljih filmova iz žanra znanstvene fantastike koji su napravljeni u posljednjih nekoliko godina, kojim se Gilliam uspio iskupiti za sve prethodne grijehe.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos