PANTHER
Jedna od najčešće citiranih povijesti Amerike završila je s poglavljem koje je nosilo naslov "Američka dilema", i bavilo se 1968. godinom. Ta godina i one koje su joj prethodile su mnogim promatračima izgledale kao uvertira za novi građanski rat. I oni koji su se zalagali za reforme i oni koji su se zalagali za status quo bili su radikalizirani neuspjelim ratom u Vijetnamu isto kao i sve lošijom domaćom ekonomskom situacijom. Stoga su šezdesete ostale zabilježene kao doba kada je nasilje postalo dio političke svakodnevnice, a mnogi pokreti s najplemenitijim mogućim ciljevima dobili patološke oblike.
Jedan od najboljih primjera za to jest slučaj pokreta za prava crnaca. Za razliku od Martina Luthera Kinga koji je, svemu usprkos, ostao vjeran doktrini nenasilja, mlađa i radikalnija generacija se priklonila metodama "na ljutu ranu - ljuta trava". Pri tome su pokazali veliku domišljatost pri primjenjivanju egzotičnih političkih doktrina na američke uvjete. Tako je dio njihovog cilja postalo stvaranje separatne crnačke države na području SAD, koja je trebala biti kombinacija islamske džamahirije i maoističke narodne republike. Pri tome se, dakako, zaboravilo da su američki crnci ipak urbana manjina, i da njih ne stoje seljačke mase, kao u slučaju njihovih revolucionarnih uzora. I, kao što to obično biva, njihova su nastojanja postigla suprotne rezultate - umjesto velikog prevrata došlo je do tihe niksonovske "kontrarevolucije", a Crne pantere i njima slični radikali izumrli u olovnim sedamdesetim godinama.
Sa sigurne distance od neka tri desetljeća, Melvin Van Peebles, jedan od osnivača crnačkog "blaxploitation" filma, dozvoljava sebi nešto romantičniju i povijesno-revizionističku verziju priče. Ona je data kroz kazivanje Suca (Hardison), mladog studenta prava koji u svom rodnom predgrađu Oaklanda 1966. svjedoči kako se mladi crnci organiziraju kako bi stali na kraj nasilju policije. Organizacija raste, povezuje se sa sličnim crnim i bijelim grupama, a nekako uspijeva ne koristeći nasilje smanjiti teror nad crnim stanovništvom. Svi, čak i policijski šef Dorsett (Walsh) su sretni i zadovoljni, ali ne i svemoćni prvi policajac Amerike Hoover (Dysart). Uvjeren da je antiratni pokret leglo komunista, organizira tajnu operaciju s ciljem da se miroljubive Crne pantere prikažu kao banda terorista.
U mnogo čemu CRNE PANTERE valja usporediti sa sličnim filmom koji se bavio crnim stranama američke povijesti - kontroverznim Stoneovim JFK (1991). Stone je u svom djelu uložio mnogo talenta i truda kako bi istjerao na čistac jednu od najvećih trauma svoje nacije, ali je sve to obezvrijedio time što se "iz umjetničkih razloga" igrao s povijesnim činjenicama, a na kraju još tome dodao i teško probabljive špekulacije. Sličnim putem ide i djelo Melvinovog sina Maria (čije je najpoznatije i najbolje djelo NEW JACK CITY), koje su, slično kao i Stoneovo djelo, mnogi kritizirali zbog kreativnog pristupa povijesti, ali i hvalili zbog osjećaja za vizualnu kulturu. Djelo oca i sina Van Peeblesa je ipak i u umjetničkom smislu inferiorno Stoneovom djelu, jer neki kadrovi su toliko garnirani nadrealističkim videospotašenjem da više podsjećaju na rap-spotove nego ozbiljno evociranje povijesnih događaja. A na kraju i isforsirani epilog s neuvjerljivim objašnjenjem nekih sadašnjih nevolja stavlja u drugi plan nimalo slavan završetak Crnih pantera. Nakon ovog filma se stječe dojam da bi Joseph Goebbels, da je povijest kojim slučajem drukčije krenula, šezdesetih snimio film SMEĐE KOŠULJE u kojem bi nacisti bili prikazani kao skupina romantičnih idealista i žrtve obavještajnog aparata weimarskog establishmenta.
No, sve to, ne znači da se CRNE PANTERE, ne bi trebale gledati. Naprotiv.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos