HEAT
Ako bismo trebali pronaći televizijski proizvod koji bi najbolje ilustrirao Ameriku osamdesetih, mislim da bi se kao najadekvatniji izbor nametnula serija POROCI MIAMIJA. Iako je kao i sve američke trakavice imala svojih uspona i padova, za nju se može reći kako su njeni tvorci u načelu uspjeli pronaći ravnotežu između prikaza Amerike kakva jest i Amerike kakva bi trebala biti. Tako smo dobili Miami kao novi grad uspjeha, pun raskoši, sunca, mora, brzih auta i glisera, skupe odjeće i lijepih djevojaka, ali ispod toga se krilo naličje droge, kriminala, korupcije, zločina i obiteljskih tragedija. Za taj recept - izvanjska sreća u kontrastu s unutarnjom tjeskobom - najzaslužniji je Michael Mann, tvorac serije koji je osamdesetih radio još nekoliko proizvoda po sličnom kalupu, od kojih valja pohvaliti LOVAC NA LJUDE, malo poznati prequel velikog hita KAD JAGANJCI UTIHNU. Nakon toga je slijedila manje uspješna KRIMINALISTIČKA PRIČA, anakronističko presađivanje suvremenog nihilizma u optimistične šezdesete. Mann je 1992. iznenadio sve kada je u filmu POSLJEDNJI MOHIKANAC pokazao kako se zna snalaziti i u žanru povijesnog spektakla, a sada, nakon tri godine ponovno se vraća u domaće vode s filmom VRUĆINA.
Glavni su junaci ovog filma dva vrhunska profesionalca. Neil McCauley (De Niro) je vođa grupe savršeno organiziranih i izvježbanih provalnika koji su u stanju izvesti i najsloženije pothvate poput pljačke banaka, ne ostavljajući nikakve tragove. Ali, pogrešan izbor jednog od pomoćnika će dovesti do nepotrebnog krvoprolića i na McCauleyev vrat dovući još jednog vrhunskog profesionalca. Vincent Hanna (Pacino) je šef odjela za pljačke i umorstva losanđeleske policije, temeljit i iznad svega uporan detektiv koji ne štedi ni sebe ni svoje ljude u potjeri za kriminalcima. Iako McCauley postaje svjestan da Hanna oko njega plete mrežu, odlučuje ne odustati od plana da izvede još jedan posljednji veliki pothvat. Kako vrijeme odmiče, tako dvojica junaka shvaćaju da su ne samo slični jedni drugom, nego se jedan drugom dive. Ali, to ne znači da će u trenutku kada za to dođe vrijeme imalo oklijevati da ubiju jedan drugog.
Priča filma, navodno inspirirana istinitim događajima u Chicagu šezdesetih godina, nije prvi put prenesena na filmsko platno. Čak štoviše, Michael Mann je bio taj koji je 1989. napravio prvu verziju, pod naslovom L.A. TAKEDOWN, za američku televiziju. Nova verzija, koja traje gotovo tri sata, kao glavnu atrakciju ima Roberta de Nira i Ala Pacina, dvojicu najvećih glumačkih veličina s onu stranu Atlantika. Oni predvode cijelu jednu četu izvrsnih karakternih glumaca, od veterana (Voight) do početnika (trinaestogodišnja Natalie Portman koju se sjećamo iz LEONA). Razlog zbog kojeg je tako leži u Mannovom nastojanju da ispravi jedan ozbiljan nedostatak većine akcijskih filmova novog doba, najviše izražen u precijenjenoj de Bontovoj BRZINI - nedovoljnu profiliranost likova. Tako većina likova koji bi u nekom sličnom projektu bili tretirani kao bezlično topovsko meso, ovdje se pojavljuju kao stvarni ljudi, sa svim svojim strahovima, nadama i psihološkom pozadinom. Zbog svega toga se nekom ortodoksnom pokloniku formule ŠŠŠ (ševa, šora, šega) VRUĆINA može činiti pomalo razvučenom, ali nije tako. Nužno usporavanje ritma radi prikazivanja obiteljskih i emocionalnih prilika junaka Mann obilato nadoknađuje u vrhunski režiranim i spektakularnim prizorima oružanih obračuna. Tome valja dodati i sjajan rad na scenografiji, kao i turobnu glazbu Eliotta Goldenthala koja VRUĆINI daje ugođaj epske balade. Iako veoma blizu savršenstva, VRUĆINA ipak ne dostiže tu razinu, možda zbog par nepotrebnih sekvenci. Ali, ipak se valja složiti kako je Michael Mann ovim filmom dokazao kako će i devedesete biti njegovo desetljeće.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos