THE ROAD TO WELLVILLE
Pokret "politically correct", koji je nanio mnogo zla suvremenoj hollywoodskoj produkciji, imao je svojeg preteču u pokretu koji mu je utro put skoro tri desetljeća prije. Riječ je bila o pokretu "health promotion". Kao što i samo ime govori, njegovi zagovornici su bili najviše zabrinuti lošim zdravstvenim stanjem suvremenog industrijskog društva, te su ga nastojali popraviti propisujući razne recepte koji su se najčešće svodili na jednu jedinu riječ, koja bi, navodno, trebala riješiti sve probleme i osigurati vječnu mladost i zdravlje. No, bilo da je riječ o vegetarijanizmu, joggingu, aerobicu ili, u Bushovo vrijeme, kultu prokulice, u pravilu su najvidljiviji rezultati bili na bankovnim računima samozvanih gurua zdravlja. Za divno čudo, s izuzetkom slabo poznatog Altmanovog filma iz ranih 80-tih, Hollywood se nije usudio satirički prčkati po toj osjetljivoj materiji, možda zato što većina njegovih zvijezda spada u njegove najveće zagovornike.
Trebalo je da se pojavi Britanac Alan Parker da razbije taj tabu. U svom najnovijem i, što je prilično znakovito, usprkos velikom budžetu slabo reklamiranom filmu, dotakao se osobe koja je, po njegovom mišljenju, bila praotac svih suvremenih mesija zdravlja. Riječ je o Johnu Harveyu Kellogu (Hopkins), liječniku i izumitelju kukuruznih pahuljica, po kojemu dan-danas ime nosi jedan od najmoćnijih američkih poslovnih giganata. Slava i novac su mu omogućili da u Battle Creeku osnuje elitni sanatorij u kojem je mogao na bogatim pacijentima isprobavati vlastite recepte za dug i zdrav život. Ali, kao što će to vidjeti jedan od pacijenata, William Lightbody (Broderick), ti su se recepti uglavnom svodili na klistire pet puta dnevno, tretman bizarnim spravama za mučenje, smijanje na silu kao i odricanje od mesa, alkohola, duhana, seksa i manje-više svih životnih radosti. Zajedno s Williamom je i njegova mlada i privlačna supruga Eleanor (Fonda), koju seksualni embargo tjera u zagrljaj drugim muškarcima, ali joj nakon određenog vremena ni suprug ne ostaje dužan. U međuvremenu, Kellogu prijeti opasnost od usvojenog sina-propalice koji se udružio s konkurencijom.
Odabravši crnu komediju kao žanr pomoću kojeg će se obraditi tema, Parker je sebi automatski otklonio svaku mogućnost da film bude komercijalan. I doista, to što je riječ o komediji nije spriječilo Parkera da njegov rad bude po mnogo čemu sličan njegovim ranijim, mnogo ozbiljnijim radovima, koje je bila karakterizirala sklonost šokantnim i ponekad prilično neugodnim scenama (ZID, ANĐEOSKO SRCE). Tako mogu ustanoviti kako se ne sjećam nijednog filma prije ovog u kojem su se u tolikim količinama mogle vidjeti sve moguće izlučevine ljudskog tijela osim krvi. No, ukoliko gledatelj uspije nadvladati te početne šokove bit će nagrađen kako sjajnom fotografijom (kojoj pomaže za video-distribuciju rijetka letterbox kopija), tako i sjajnom glazbom Rachel Portman, očito specijalizirane za kostimirane filmove (SIRENE Christophera Duigana), koja je ovdje dala prilično zanimljiv glazbeni tretman jedne danas potpuno zaboravljene ere. U doprinos lijepim slikama, koje mnoge grozote čine podnošljivijima, se ubraja činjenica što će obožavatelji Bridget Fonda i Lare Flynn Boyle . Ali, nije estetski kriterij taj koji bi trebao dati posljednju riječ o kvaliteti glumaca - manje više svi su dali sjajne uloge. Hopkins se dokazao da može glumiti u komedijama, isto kao i malo viđani Matthew Broderick. Iako je radnja na trenutke konfuzna i proturječna, što dosta kvari dojam o PUTU ZA WELLVILLE, Parker je uspio koliko-toliko stvari držati pod kontrolom. Njegov je scenarij zanimljiv hedonistički komentar ispraznosti asketskog života i opsjednutosti dugim životom, i bez obzira na sve sitnije nedostatke, uspijeva nam kroz razornu satiru prenijeti svoju poruku.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos