MURIEL'S WEDDING
Možda je riječ o subjektivnom dojmu izazvanom australskom filmskom eksplozijom u 70-tim i 80-tim, a možda nebrigom domaćih distributera, ali mi se čini da je posljednjih nekoliko godina kinematografija zemlje klokana u sjeni mlađe sestre sa susjednog Novog Zelanda. Koji je razlog tome, teško je ustanoviti, ali je jedno od mogućih objašnjenja i ono prema kome je egzotika posljednjeg kontinenta pomalo iscrpljena, te da su australski filmaši počeli snimati filmove koji su se mogli komotno snimati negdje drugdje te ih je nedostatak specifičnog australskog elementa učinio blijedim kopijama američkih ili britanskih originala. To važi za Australiju čija su danas najpoznatija ostvarenja komedije ili plesni filmovi, koji izazivaju smiješak kod publike i suosjećanje kritike, ali nikako onakvu famu kao nekada Weirovo GALIPOLJE ili Millerov POBJEŠNJELI MAX.
Komedije se ipak u Australiji uporno snimaju. Jednu od njih, PROOF, je 1991. režirala Jocelyn Moorhouse, gotovo sa istom onom ekipom s kojom će tri godine surađivati njen suprug P.J. Hogan u filmu MURIEL SE UDAJE. Kako je sam Hogan kasnije rekao u intervjuu, ideja za potonji mu je pala na pamet kada je iz kafića kroz izlog butika promatrao djevojke kako isprobavaju vjenčanice. Razmišljao je o tome što bi se dogodilo kada bi u jednu takvu trgovinu došla prevarantica i kasnije je zajedno sa suprugom stvorio scenarij.
Na početku Muriel (Collette), protagonisticu filma, vidimo kao ružno pače Porpoise Spita, malog turističkog grada koji je raj za trule buržuje koji se u njemu odmaraju i pakao za stanovnike. Murielin otac (Hunter) je mitu i bračnoj prevari sklon lokalni političar, koji je uspio da od mnogobrojne obitelji načini ružne i beskorisne trutove. I Muriel je jedna od njih, jer umjesto da radi, vrijeme provodi slušajući hitove ABBA-e i sanjareći o udaji. Taj san ostaje nedostižan, jer s obzirom da je debela i ružna, nikada nije imala sudar. Umjesto pomoći, od prijateljica prima samo poniženja, ali sve se mijenja kada se igrom slučaja dočepa novca. Odlazak na tropski otok i susret s otkačenom Rhondom (Griffiths) će joj u potpunosti promijeniti život.
Iz gore navedenog zapleta bi mnogi zaključili kako je riječ o receptu koji je n puta iskušan u Hollywoodu, pogotovo u ljigavim teen-komedijama 80-tim: tip kojeg svi zafrkavaju u školi na kraju se pokaže kao glavna faca i zbari najljepšu djevojku. No, ovdje nije riječ o srednjoškolcima i ružno pače je doista ružno. Razlog tome je vjerojatno Hoganovo nastojanje da se žanr romantične komedije, koji je odgovoran za tone celuloidnog smeća suvremenog Hollywooda, napravi na bitno drukčiji način. Dakle, protagonisti su trebali biti drukčiji, stil je morao biti drukčiji, a konačno i sama radnja je trebala biti drukčija.
Već na samom početku, gledatelj umjesto zašećerenog i ublaženog bockanja dobija društvenu kritiku u obliku šake u oko. Institucije kao što su obitelj i prijatelji se nemilosrdno karikiraju, a autori nisu previše blagonakloni ni prema samoj Muriel, kojoj će trebati cijeli film da se u očima objektivnog promatrača postavi kao pozitivni lik. Ali, kao da to Hoganu nije dovoljno, pa nakon što je u prvom dijelu kritiku uspijevao ublažiti humorom, u drugom dijelu u nešto što bi trebalo biti komedijom unosi toliko mračnih tonova da se stječe dojam kao da je riječ o mrtvački ozbiljnoj socijalnoj drami, a ne o eskapističkoj zabavi. Dramaturški prijelaz prema tragediji je tako oštar da boli gledatelja i šok automatski snizuje ocjenu filma, kao i što uzrokuje neke nelogičnosti u ponašanju likova. U svakom slučaju, stječe se dojam kao da Hogan nije imao snage ili ideje kako da nastavi sa sjajnom i zabavnom atmosferom početka, pa je pribjegao jeftinoj patetici.
To je zbilja šteta, jer je za likove i priču imao izvrsne glumce. Mada je Toni Collette za ovu ulogu imala nominaciju za Zlatni globus, jedino poznatije ime je Bill Hunter, starkelja koji je bio glumio zapovjednika u GALIPOLJU. Ostali su dali korektne uloge, a najbolja je bila ona koju je dala Rachel Griffiths. Još jedan junak filma jest i dugo vremena neopravdano zaboravljena, a danas ponovno pronađena švedska pop-grupa ABBA. Navodno su producenti veći dio budžeta spiskali na to da bi otkupili autorska prava za pjesme, jer su švedski producenti držali da će ih Hogan prikazati kao krajnji kič. To, naravno, nije bila istina, jer im je Hogan cijelim svojim ostvarenjem dao nedvosmislen hommage. To pogotovo važi za scenu u kojoj dvoje protagonistica izvode stvar WATERLOO, napravljenu tako sjajno da se samo radi te sekvence isplati pogledati cijeli film.
Ukratko, MURIEL SE UDAJE je film koji nije savršen, ali koji ima svojih svijetlih trenutaka.
(c)1996 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos