Oni koji su svoje druženje s videotekama započeli 80-tih godina se vjerojatno sjećaju vrste filmova koja je tada bila najpopularnija. U pravilu je to bila akcijada koja se nastojala natjecati s partizanskim filmom po broju mrtvih i spektakularnih eksplozija. U većini slučajeva su glavni junaci bili vijetnamski veterani, koji su svoje ratničke frustracije u sadašnjici iskaljivali na raznoraznim opakim komunistima, a ako scenarij nije bio politiziran, negativci su bili raznorazne crnčuge s ulice i kolumbijski narko-dileri.
Upravo se tim parametrima rukovodio scenarist i režiser James Glickenhaus kada je snimao MCBAIN. Radnja započinje u posljednjim danima vijetnamskog rata kada izvjesni tip po imenu Santos (Vennera) spasi život nekolicini američkih ratnih zarobljenika. Nakon osamnaest godina Santos pogine u pokušaju da sruši opakog kolumbijskog diktatora u bijeloj generalskoj uniformi (Argo), pa se njegova sestra (Alonso) zaputi u New York. Skupina veterana na čelu s McBainom (Walken) donese odluku da ga osvete tako što će dovršiti njegovo djelo i rasturiti kako tiranina, tako i narko-bandu što ga podržava.
Nakon što sam bio pogledao nekoliko filmova Jamesa Glickenhausa, ne mogu a da ne ustvrdim kako on i Steven Seagal imaju nešto zajedničko: obojica snimaju filmove koji su češće bliži antologijama "100 najgorih" nego "100 najboljih", ali ih isto tako koriste kao platforme za iskazivanje vlastitog beskompromisnog stava prema pojedinim društvenim problemima. Obojici je također zajedničko da je taj stav izrazito lijev, prije radikalan nego liberalan, te da Glickenhaus i Seagal državni aparat vlastite zemlje smatraju takvom opasnošću po blagostanje i život običnog čovjeka, da čak i kriminalne organizacije poput mafije u usporerdbi s njim izgledaju kao dobri momci.
Možda je upravo taj stav jedan od najvećih problema ovog filma, jer je odgovoran za dosta neuvjerljivosti u filmu. Najveća od njih je u tome da jedan se jedan te isti lik na početku bori protiv širenja komunizma u Indokini, da bi se kasnije služio argumentima, retorikom pa i fizičkim izgledom primjerenijom Che Guevari nego borcu za američki način života. Osim toga je tu i Michael Ironside kao truli buržuj koji odjednom dobije napad socijalističkog čovjekoljublja, a i američka vlada kao gomila tupana koja si dozvoljava ulogu bespomoćnog svjedoka događaja na po nju strateški važnom području. Za tim političkim neuvjerljivostima nimalo ne zaostaju ni tehničke, kao npr. dosada najoriginalniji završetak zračnog dvoboja u povijesti kinematografije.
No, ne treba biti ni previše okrutan prema ovom filmu - ponekad je zgodno iz čisto terapeutskih razloga, čak i ako nam je sasvim jasno da to nema veze sa stvarnim životom, gledati kako slabi i bespomoćni dižu glavu, kako pravda pobjeđuje i arogantni zlikovci dobiju što su zaslužili. U mnogo čemu je ovaj film simpatičan, kao npr. u činjenici da se izvrsni Christopher Walken ovdje zafrkava sa svojom najboljom ulogom iz LOVCA NA JELENE ili u činjenici da su u završnoj sekvenci gomile filipinskih statista u stvari rekonstruirale neke događaje iz bliske prošlosti svoje zemlje.
Ukratko, film koji je dobar ako previše ne razmišljate tokom gledanja.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos