PRINC JUTLANDA

PRINCE OF JUTLAND

• uloge: Christian Bale, Gabriel Byrne, Helen Mirren, Brian Cox, Steven Waddington, Kate Beckinsale, Tony Haygarth, Freddie Jones, Tom Wilkinson
• scenografija: Sven Wickmann
• kostimografija: Gisele Tanalias
• fotografija: Henning Kristiansen
• montaža: Jean-Francois Naudon
• glazba: Per Norgaard
• scenarij: Gabriel Axel & Erik Kjersgaard (po kronikama Saxa Grammaticusa)
• režija: Gabriel Axel
• proizvodnja: Les Films Ariane, Francuska / Britanija / Danska / Njemačka, 1993.
• distribucija: Oscar Vision
• trajanje: 103 '

U hrvatska je kina nedavno stigao hvaljeni Gibsonov povijesni spektakl HRABRO SRCE koji opisuje događaje u Škotskoj krajem 13. stoljeća. U približno isto vrijeme kada je junak filma William Wallace toljagama razbijao Englezima glave, u Danskoj se Saxo Grammaticus bavio nešto manje napornom i rizičnom, ali svakako plodonosnijom aktivnošću - u svojim je ljetopisima bilježio mitsku povijest svoje zemlje.

Na osnovu jednog od tih ljetopisa se temelji i radnja ovog filma. U 6. stoljeću je u drevnom danskom kraljevstvu na poluotoku Jylland živio dobri kralj Hardvendel (Wilkinson). Hardvendelova je vladavina završila nasilnom smrću, što je bila zasluga njegovog zlog brata Fengea (Byrne) koji je nakon toga postao kralj i oženio kraljicu Geruth (Mirren). Hardvendelov sin Amled (Bale) preživio je zato što je pomjerio pameću. Ali, kako vrijeme prolazi, tako Fenge sve više sumnja da Amled samo glumi ludilo kako bi se u pravom trenutku osvetio.

Gledalac s imalo jačom kulturnom naobrazbom će s lakoćom u zapletu prepoznati mnoge sličnosti s zapletom najpoznatije Shakespeareove tragedije HAMLET. To i ne čudi, jer se Shakespeare u pisanju služio upravo materijalima inspiriranima Saxovim kronikama. Ali, naravno, autori se nisu držali Shakespearea nego Saxa, čija se priča ipak u mnogo čemu razlikuje od engleskog barda tako ipak imamo priliku gledati jedno originalno i nadasve zanimljivo djelo.

Originalnost filma se prije svega možeiti u specifično nordijskom načinu prikazivanja događaja koji svojim naturalizmom nimalo ne zaostaje za masovnim krvoliptanjem u HRABROM SRCU, ali kod kojeg nas nedostatak emocija, kako kod izvrsnih britanskih glumaca, tako i u stilu režije koji preferira sivu boju, daje pomalo nadrealistički i mitski štih. U mnogo čemu nas takav pristup Gabriela Axela podsjeća na radove sovjetskih ali i pojedinih skandinavskih autora, i u potpunosti iskače iz stereotipa američke megabudžetske produkcije. Ipak, iako je napravljen dosljedno i u duhu sedam stoljeća starog predloška, film nije bez nedostataka. Osnovni, a možda i jedini ozbiljni, nedostatak jest glazba Pera Norgaarda koja svojom ljutom alternativom nekako odbija gledaoca da se u potpunosti ubaci u film i tjera ga na jednu neprirodnu distancu.

Ipak, bez obzira na sve, PRINC JUTLANDA je jedno prijatno iznenađenje s polica naših videoteka, ali prije svega za one zahtjevnije gledaoce.