JUDGE DREDD
Kada današnji četrdesetogodišnjaci snimaju filmove, kao kugu izbjegavaju radnju smještati u doba svoje mladosti - u sedamdesete. Razlog je u tome što je to nesretno desetljeće, prozvano "olovnim godinama" bilo vrijeme velikog i neugodnog otrežnjenja od idealističkih, burnih i optimističkih šezdesetih. To je važilo i za reforme krivičnopravnog sustava - gotovo sve su zapadne i demokratske države, pod utjecajem teza o društvu kao glavnom uzročniku zločina, ukinule smrtnu kaznu i smanjile postojeće kazne zatvora, i umjesto policijom, protiv kriminala se počele boriti masovnom socijalnom pomoći. Ali, kada je 70-tih trebalo ubirati plodove te nove i smjele politike, rezultati su izostali - kriminal je, umjesto da pada, masovno rastao. S obzirom da su glasove koji bi tvrdili da je to promašaj liberalne politike automatski proglašavali fašistima, za teze koje su se zalagale za povratak "starim dobrim" rješenjima jedini su rezervat bili film, strip i slični mediji. Na tragu Siegelovog PRLJAVOG HARRYJA i Winnerovog PAUL KERSEY NE OPRAŠTA je 70-tih u Britaniji stvoren SUDAC DREDD, popularni strip koji je dao futuristički komentar suvremenih trendova i predložio neka rješenja.
Radnja istoimenog filma se odvija početkom 22. stoljeća, kada su nuklearne i ekološke katastrofe od Zemlje načinile pustinju. Jedini otoci civilizacije i koliko-toliko snošljivog života jesu supertehnološki megalopolisi. No, problem s njima jest prenapučenost i kriminal s kojim se stari sustav nije mogao mjeriti. Da bi se ta napast zaustavila, posao policajca, suca, porotnika i krvnika preuzima jedna jedina institucija: Suci. Dredd (Stallone) je najbolji od svih njih i miljenik vrhovnog suca Fargoa (Von Sydow). Ali, kao i obično, svaki sustav ima mana: supertehnologija ne može spriječiti zlikovce da Dreddu namjeste ubojstvo koje nije počinio. Osuđen na doživotni zatvor, Dredd bježi, pri čemu mu pomaže jedan od njegovih bivših "klijenata" (Schneider), da bi otkrio strašnu zavjeru i tajnu vlastitog podrijetla.
Dva desetljeća nakon premijere stripa, tvrtka Hollywood Pictures, koja je inače dio Disneyevog imperija, na tržište izbacuje filmsku verziju koju vjerojatno prije samo deset godina nije bilo moguće stvoriti. Kompjuterska grafika je učinila čuda i bitno utjecala na to da se smanjuju troškovi za scenografiju i specijalne efekte. No, to, izgleda nije spriječilo producente da na ovo spiskaju nekih 70 milijuna US$. Na njihovu nesreću, tih se 70 milijuna US$ previše ne vide, i po svemu sudeći su utrošeni na glumačke honorare, od kojih je, po običaju, najveći bio onaj Sylvestera Stallonea. Producenti su vjerojatno cijeli film podvrgli Stalloneu i za režisera su uzeli mladog Dannyja Cannona, koji je najpoznatiji po stiliziranom, ali ne izuzetnom trileru MLADI AMERIKANCI. Računali su, valjda, da će mladac biti toliko impresioniran glumačkom ikonom da neće postavljati glupa pitanja. Grdno su se prevarili, jer je Cannon iznikao u videospotovskoj školi Riddleya Scotta i bio samouvjeren do smrti, tako da su snimanje pratile stalne svađe. No, na kraju se sve relativno dobro završilo, a Cannon je osim snimanja filma uspio i u zavođenju glavne glumice Diane Lane.
Kakav je, dakle, POSLJEDNJI SUDAC? Cannon je, po svemu sudeći, shvatio predložak zdravo za gotovo i izbjegao je bilo kakvo dosadno moraliziranje, te mu je glavni problem bilo da u za njega standardnih 90 minuta ugura što je moguće više spektakularnih akcijskih scena. Stoga su likovi ogoljeni do srži, i upravo se zbog toga izbor Stallonea za glavnu ulogu pretvorio u pun pogodak, jer je taj glumac dobar jedino kada glumi bešćutne strojeve za ubijanje. Ostali su tu manje-više kao karikature i balast, a to pogotovo važi za likove koje tumače Rob Schneider i Diane Lane. No, sve to može proći, jer su slabašna mjesta pričvršćena scenarističkim kopčama za koje je zaslužan Steven E. De Souza, najpoznatiji po svom sjajnom radu na UMRI MUŠKI. Osim toga, Cannon doista zna režirati složene scene, a veliku je pažnju posvetio i vizualnom izgledu, koji je kombinacija kultnog Scottovog BLADE RUNNERA i vizija samog stripa. U svakom slučaju, gledatelju 90 minuta filma nije nimalo dosadno.
Ukratko, film koji vrhunski ispunjava svrhu zbog koje je snimljen.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos