Kada prosječnom gledatelju spomenete frazu "suvremeni hrvatski film" najvjerojatniji rezultat će biti grimasa koja odaje mješavinu sažaljenja, prezira i gađenja. Razlozi za to su prilično jednostavni - u uvjetima u kojima se nalazi naša zemlja teško je, gotovo nemoguće, snimiti film koji na ovaj ili način neće financirati država. To ima dvije praktične posljedice: prvo, filmovi su tematikom osuđeni da na ovaj ili onaj čin služe državotvornoj propagandi o suvremenoj Hrvatskoj kao najboljem od svih mogućih svjetova; drugo, njihovi autori su potpuno lišeni brige za komercijalni efekt filma zbog čega najviše ispaštaju gledaoci. Rezultati su najčešće naivni, stereotipni i patetični proizvodi koji su po umjetničkoj vrijednosti bliži SLAVICI i drugim socrealističkim projektima bivšeg režima nego istinskim biserima prošlih vremena. No, među kukoljima se nađe i pokoje zrno žita - među kojima je i debitantski igrani film VIDIMO SE Ivana Salaja koji je doživio nepodijeljene ovacije inače nabrušenih kritičara u Puli. Dodatna preporuka za gledanje bila je svakako i činjenica da se Milan Ivkošić u svojoj kolumni u "Večernjem listu" obrušio na ovaj film kao "antidržavotvorni i antikatolički".
Radnja filma započinje u ljeto 1981. kada petoro dječaka provode vrijeme u šumi i ne znajući gdje će ih okrutna sudbina porazbacati deset godina kasnije. Tada pada Vukovar, a zemlji prijeti i građanski rat između HOS-a i Garde. U takvoj atmosferi se ponovno svi sastaju - jedan koji se studijem u Njemačkoj izvukao od rata, drugi kojega muči grižnja savjesti što se nije prijavio u Gardu, treći je hosovac koji se evidentno nikada neće prilagoditi mirnodopskom životu, četvrti je ovisnik o heroinu, a peti je najgore prošao - poginuo je u ratu i njegov je pogreb povod ponovnog okupljanja. Nakon svega četvoro preživjelih se odlučuju na ispunjavanje bizarnog zavjeta koji su dali u djetinjstvu.
Režiseru Salaju je tematika njegovog filma itekako bliska, s obzirom da je prije tri godine snimio izvrsni ratni dokumentarac HOTEL SUNJA, u kojem je zorno prikazao posljedice burnih događaja na cijelu jednu generaciju izgubljenu u bespućima povijesne zbiljnosti. Zbog svega toga nije pristao na idealiziranu sliku rata koji daje npr. patetični pseudospektakl VRIJEME ZA... Za njega domovinski rat nije nikakvo zlatnim slovima upisano poglavlje tisućugodišnje povijesti nego zbir osobnih i kolektivnih tragedija od kojih je najveća gubitak nevinosti. Ta je teza itekako potcrtana jasnim kontrastom bezbrižnog mladenačkog ljeta i grube, hladne i nemilosrdne jeseni. Jedino što je preostalo junacima ovog filma u pokušaju da nekako opravdaju svoju turobnu egzistenciju jest pobuna protiv povijesti - bilo protiv duhovnih (Bog) bilo protiv svjetovnih autoriteta (policija).
Kao rušitelja dosada neosvkrnjivih tabua, ovaj su film mnogi, uz mnogo hvaljene ISPRANE Zrinka Ogreste nazvali začetnikom "crnog vala" hrvatske kinematografije, povlačeći paralelu s turobnim i pesimističkim ostvarenjima 60-tih koja su bila zaštitni znak kinematografije u pokojnoj državi. Zbog svega toga, zbog odličnog rada s kamerom, izbora glazbe i stvaranja dobre atmosfere, ovome filmu možemo oprostiti i pojedine nedostatke, kao što je artificijelna i zbog toga loša gluma, te nedostatak osjećaja za akcijske sekvence.
Uz čuđenje kako je ovaj film uopće mogao biti snimljen, ipak ga valja pohvaliti i nadati se kako će Salaj nastaviti snimati.
VODENI SVIJET
WATERWORLD
U budućnosti je zagađivanjem izazvano globalno zatopljavanje izazvalo topljenje polarnih kapa. Razina mora je porasla i cjelokupna se ljudska civilizacija našla pod vodom. Ostaci čovječanstva preživljavaju na različitim plovilima, a zemlja je postala valuta umjesto suhog zlata i nikada viđeno kopno postalo je mit. U takvom svijetu živi i Pomorac (Costner), usamljenik koji živi na svom brodu, ali koji se snalazi bolje od ostalih ljudi zato što je mutant, ima škrge i može disati pod vodom. Zbog tih svojih osobina ga osude na smrt na jednoj plutajućoj koloniji, ali ta kolonija postaje metom gusara na čelu s Đakonom (Hopper). U sveopćoj gužvi Pomorac uspije spasiti mladu ženu po imenu Helen (Tripplehorn) i djevojčicu po imenu Enola (Majorino). Upravo je djevojčica bila pravi cilj napadača - na njenim se leđima nalazi istetovirana karta koja vodi do Suhozemlja.
Kevinu Costnuer, koji je bio tumač glavne uloge, producent i pokretač cijelog filma ovo nije prvi ambiciozni projekt takve kategorije. Nakon što je 1987. briljirao ulogom Eliotta Nessa u de Palminoj verziji NESLOMLJIVIH, Costner se definitivno potvrdio svojim režiserskim debijem PLES S VUKOVIMA i sve donedavno je važio kao najveća muška zvijezda i neslužbeni predvodnik "politically correct" pokreta u Hollywoodu. Nimalo obeshrabren relativnim neuspjehom nekih svojih radova u proteklih osam godina (ROBINA HOODA i TJELOHRANITELJA je sasjekla kritika, SAVRŠENI SVIJET napustila publika, a WYATT EARP dobio pljuske od oboje), Costner je uspio uvjeriti studio Universal da mu povjere rad na filmu koji su mnogi zlobnici nazvali "Ludim Maxom na vodi". Studio je pristao i dao odriješene ruke Costneru da radi što ga je volja. Njegovi predsjednici nisu slušali glasove razuma koji su podsjećali na to kako je Kevin Reynolds, Costnerov dugogodišnji suradnik, prijatelj i izbor za režisera, mediokritet sklon rasipništvu koji je svojevremeno svojim snimanjem RAPA NUIJA doveo tvrtku Tig Productions do stečaja, a Universalu nanio ozbiljne gubitke. Nisu slušali ni one koji su na temelju iskustava sa snimanja RALJA tvrdili kako odluka da se cjelokupno snimanje vrši na vodi znači drastično povećanje troškova (vjerojatno zbog činjenice da su RALJE protiv svih očekivanja vratile novac; ali Reynolds očito nije bio Spielberg). Sve je bilo podređeno Costnerovom pokušaju da za masne pare snimi akcijski film s političkom porukom protiv zagađenja i velikog biznisa.
Da su glasovi razuma bili u pravu, ispostavilo se na samom početku snimanja. Odluka da se snima na vodi stavila je ekipu na milost i nemilost meteoroloških uvjeta koji su bili sve nego skloni tvorcima filma. Snimanje se oteglo unedogled, a zaredao se cijeli niz nesreća u kojima su tonuli milijunima dolara vrijedni dijelovi scenografije i u kojima samo čudom nije bilo ljudskih žrtava. Do tragedije je, ipak, došlo u privatnom životu Kevina Costnera, koji je morao ispljunuti nekoliko dolara supruzi, kada se razvodio zbog havajske plesačice. U post-produkciji je, pak, došlo do svađe između Reynoldsa i Costnera zbog toga što Reynolds nije htio pristati da iz komercijalnih razloga krati film. Sve to je stiglo do tiska i VODENI SVIJET je mjesecima prije premijere doživio nezapamćeni, ali negativni publicitet.
Kada je konačno došla premijera, američki kritičari su držali da je Costner doživio dovoljno tragedija i da s njim treba biti blag. Nalazili su se svi mogući izgovori da VODENI SVIJET izbjegne crne točke u recenzijama, ali publika je ipak bila nešto skeptičnija. 85 milijuna US$ je bilo impresivna svota, ali nedovoljna da pokrije 200 milijuna US$ budžeta (usporedbe radi, za tu bi se svotu dvadeset godina mogla financirati Splitsko-dalmatinska županija). Strani gledatelji su bili nešto skloniji Costneru, ali po svemu sudeći će VODENI SVIJET tek nakon video-eksploatacije doći do pozitivne nule.
Treba li, stoga, biti milosrdan prema Costneru? Odgovor bi trebao biti jasno i glasno "ne". Prvo, početna postavka filma smrdi. Topljenje polova i brisanje kopna s lica Zemlje u početnom kadru filma izgleda impresivno, ali nema blage veze sa znanstveno utvrđenim činjenicama. Naime, da se sva voda s polova otopi, razina mora bi porasla za nekih sedamdeset metara. Svatko tko zna razaznavati boje na školskoj zemljopisnoj karti zna da postoje ogromni dijelovi kopna iznad te razine. Ali, očito je da je Costneru i šefovima Universala potapljanje Los Angelesa bilo jednako potapljanju svijeta.
Uz tu početnu grešku, kao i niz drugih nelogičnosti, kao na primjer, činjenicu da s jedne strane imamo pokvarene gusare dobro naoružane mitraljezima, dok su s druge strane dobričine opremljene samo hladnim oružjem, Reynolds i Costner nas moraju maltretirati dosadnim "politically correct" agitpropom. Gusari, odnosno Smokersi, kako ih zovu, kao bazu imaju tanker "Exxon Valdez" (poznat po ekološkoj katastrofi koju je izazvao 1991.), kao idola imaju kapetana tog broda, a njihov vođa propovijeda ubijanje kitova, sječu šuma, dakle sve ono što bi osjetljivijeg "politically correct" pravovjernika trebalo natjerati da povraća od gađenja.
Ako nekako preživimo i te gluposti, ostaje nam da pokušamo uživati u samom filmu. U tome ne uspijevamo, jer je scenarij očito razapet između originalne Reynoldsove vizije i Costnerovih cenzorskih škara. Jennie Tripplehorn, koju poznamo kao objekt zadovoljavanja životinjskih nagona Michaela Douglasa i suparnicu Sharon Stone u SIROVIM STRASTIMA, uopće nije iskorištena kao erotski odušak filma. Najvjerojatniji razlog je nastojanje producenata da dobiju maksimalno komercijalni "PG" cenzorski rejting. Uz lik Pomorca, kojemu više od dva sata filma nisu dovoljna da se formira u nešto složeno i uvjerljivo, imamo cijelu galeriju stereotipnih i polukomičnih negativaca koji od filma, pogotovo pred kraj, čine grotesku. Cijeli je film konfuzan, dosadan i do zla boga predvidljiv.
Ukratko, film koji nije zaslužio nijedan jedini cent, a kamoli 200 milijuna US$.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos