SPECIES
Postoje filmski umjetnici koji vas jednostavno tjeraju da od njih očekujete dobre filmove, ali koji vas gotovo uvijek gorko razočaraju. Jedan od njih je svakako i Roger Donaldson, Novozelanđanin koji je bljesnuo BOUNTYJEM, prilično zanimljivom i nekonvencionalnom verzijom priče o pobuni na britanskom brodu, da bi nakon prelaska u Hollywood snimao podbačaj za podbačajem. Nakon što se analiziraju svi njegovi uspjesi i neuspjesi, može se zaključiti kako je kvalitet BOUNTYJA manje rezultat Donaldsonovog talenta, a više činjenice što je za predložak imao scenarij prvotno namijenjen majstoru kao što je David Lean. Tome u prilog ide i činjenica da je njegov pretposljednji i relativno solidan film BIJEG nastao kao remake istoimenog Peckinpahovog klasika. Kada se, dakle, uzme u obzir da je Donaldsonu bitno imati dobar predložak, za očekivati je bilo da će VRSTA, najnoviji spektakularni i financijski prilično uspješni SF, biti dobar, jer se temelji na priličnoj zanimljivoj početnoj postavci.
Na početku filma vidimo supertajni vladini laboratorij gdje je na temelju poruka dobijenih iz svemira kombinirana ljudska i izvanzemaljska DNA, a kao produkt dobijena djevojčica sa šifriranim imenom "Sil". No, simpatični curetak prebrzo raste i to, zajedno s još nekim zloslutnim znakovima, natjera vođu projekta dr. Fitcha (Kingsley) da se odluči za likvidaciju. "Sil", naravno, s time nije oduševljena i, koristeći svoje sada već evidentne nadljudske sposobnosti, pobjegne iz laboratorija. Fitchu u pomoć stiže šaroliki tim četvoro stručnjaka kojima je zadatak pronaći i uništiti bjegunku. Ona, u međuvremenu, mučena borbom između ljudske i alienske prirode u sebi, izrasta u lijepu ženu koja se, pak, u trenutku može pretvoriti u krvoločnog monstruma. Ali, to nije jedini problem pred kojim se suočava Fitchov tim i ostatak čovječanstva: "Sil" ubrzo shvati da joj je svrha postojanja razmnožavanje, što s obzirom na fizički izgled, i neće biti tako teško.
Prije svega, jasno je da Roger Donaldson vjerojatno ne bi dobio toliko prilika da režira visokobudžetne filmove da nije evidentno kako dobro zna svoj zanat. To se vidi i u VRSTI gdje Donaldson ne samo što zna dobro snimati i kadrirati, nego ima i dobar osjećaj za filmski tempo tako da film sve do pred kraj uopće nije dosadan. Osim toga, valja pohvaliti i izuzetno brigu za vizualni identitet filma: ne samo što je Donaldson dobar režiser, nego zna i odabirati vrhunske suradnike. To je, prije svega, švicarski umjetnik H.R. Giger koji je najpoznatiji kao tvorac čudovišta u seriji filmova o ALIENU, i koji je također dobro obavio posao ovdje, mada ga se djelomično može optužiti za nedostatak originalnosti. Dobar je posao obavio i veteran specijalnih efekata Richard Edlund, potpomognut kompjuterskom tehnologijom opremljenim mlađim kolegama. Ali, najveći doprinos vizualnom identitetu filma, i vjerojatno jedini razlog zbog čega će nam film ostati u dugom sjećanju (barem što se muške publike tiče) dala je jedna debitantica: 20-godišnji kanadski supermodel Natasha Henstridge, koju nakon ovoga sasvim sigurno čeka blistava karijera s obzirom na svoje tjelesne karakteristike kombinirane sa seksepilom kojeg može dati samo specifični talent.
Ali, sve gore navedeno je uzaludni trud kada se u obzir uzme jedna prilično prozaična činjenica koja je većinu dosadašnjih Donaldsonovih filmova pretvarala u drek: loš predložak. Jest da je pretenciozno očekivati od svakog holivudskog scenarista da bude Tarantino ali, barem kada je o SF-u riječ, određeni viši standardi su nužni, prvenstveno stoga što su ljubitelji tog žanra kritičniji i njih se teže može prevariti nego kod ostalih žanrova. Tako film jednostavno vrvi gomilom nedorečenosti, neuvjerljivosti i logičkih provalija, a ne rupa. Nije iskorištena sjajna prilika da se iskoristi motiv istraživanja ljudskog identiteta te tako cijela priča ispriča kroz "Silinu" vizuru - neki dijelovi filma ("Siline" noćne more i reakcije na ljudsko društvo) sugeriraju da se razmišljalo u tom pravcu, ali ipak je odlučeno da se autori drže ustaljenih recepata "dobri ljudi vs. zli alien". U redu, moglo je i tako, ali za "Siline" protivnike su trebale snažne ili barem upečatljive ličnosti. Umjesto toga smo dobili skupinu ljudi koji su prazni i nedorečeni; usporedite ih s likovima iz ALIENA i ALIENSA i shvatit ćete o čemu govorim. Izvrsni karakterni glumci (uz djelomični izuzetak sjajnog Foresta Whitakera) se i ne pokušavaju previše truditi, jer ni sami nisu uvjereni u ono što tumače. Kao da ni to nije bilo dovoljno, nego je scenarist silovao zaplet skroz nepotrebnim elementima - "Siline" telepatske sposobnosti koje ona gotovo nigdje ne koristi, skroz neuvjerljiva romansa među članovima tima - da bi na kraju sve kulminiralo bljutavo stereotipnim završnim obračunom i kadrom koji je ogavno kopiranje svakog prosječnog eksploatacijskog horora.
Ukratko, VRSTA je jedno od najvećih filmskih razočaranja godine i samo zahvaljujući Natashi Henstridge ima zahvaliti to što nije ovdje nije dobio najgoru ocjenu.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos