Kada sam prije više od šest mjeseci govorio o tome koji su najjači favoriti za "Oscara" za 1994. godinu spomenuo sam tri filma, od kojih je svaki, na svoj način, bio miljenik određenog segmenta američkog društva. Tarantinov PULP FICTION bio je miljenikom kulturne elite, dok je Redfordov KVIZ, po mom mišljenju najslabiji od svih, bio miljenikom onoga što bi se u Marxovom rječniku nazvalo "pravno-političkom nadgradnjom". Čast da bude kandidat-miljenik ekonomske baze, i to prvenstveno zbog svoje komercijalne popularnosti i isplativosti pripala je FORRESTU GUMPU Roberta Zemeckisa, koji je nakon toga stekao trajnu omrazu kako kulturnih krugova, tako i službene politike (barem one koju oličava Washington).
U suštini GUMP po svojoj zamisli nije baš previše originalan. U romanu, koji je bio bezuspješno tražio izdavača puna dva desetljeća, Winston Groom je bio opisao naslovnog junaka kojeg priroda nije obdarila baš prevelikom inteligencijom. Usprkos činjenice koja bi svakom drugom izgledala kao hendikep, Groomov junak uspijeva u nekoliko burnih desetljeća bliže američke povijesti postati upravo zahvaljujući svojoj niskoj inteligenciji vrhunski sportaš, ratni heroj, uspješni biznismen, a na kraju i osvojiti srce žene koju voli. Kada kažem da zaplet nije baš previše originalan, prije svega mislim na roman poljskog disidenta Jerzyja Koszinskog DOBRA VEČER, GOSPODINE CHANCE u kojem vrtlar još skromnijih intelektualnih mogućnosti od Forresta Gumpa postaje Predsjednik SAD (po tom romanu je Blake Edwards snimio neuspjeli film davno prikazan na našoj televiziji).
Da li Groomov/Zemeckisov proizvod valja promatrati kao suptilnu propagandu koja veliča američki način života, u kojem čak i tako beznadežan slučaj poput Gumpa može doći do olimpijskih visina ili ga valja promatrati kao razornu satiru tih istih stavova? Odgovor je, po mom mišljenju, ipak bliži ovom drugom, jer je, između ostalog, i Newt Gingrich, čelnik američkih republikanaca, stranke koja se zalaže za "stare vrijednosti" i mit o svemoćnom pojedincu, izjavio kako mu je to najdraži film nakon mnogo godina. Izgleda da je takvog mišljenja bila i publika, koja je isto onako masovno kao u kina, požurila i na birališta da glasa za republikance.
Upravo zbog toga bi se GUMP mogao shvatiti ako ne baš revolucionaran, ono barem kao film koji je označio svršetak jedne i početak druge epohe u holivudskom prikazivanju američke povijesti i uopće odnosa prema određenim društvenim problemima. Duže vrijeme nas je Hollywood bio bombardirao proizvodima koji kao da su se nastojali iskupiti za sve grijehe prethodnih generacija - Indijanci su bili nevine žrtve, crnci su bili nevine žrtve, homoseksualci su bili nevine žrtve, žene su bile nevine žrtve. Prosječni bijelac, muškarac i heteroseksualac, pogotovo ukoliko je imao sijede vlasi, bio je oličenje svega najgoreg na svijetu i dežurni negativac u filmovima. S druge strane, radikalni šezdesetosmaši su bili oličenje napretka i društvene pravde.
FORREST GUMP je raskrstio s tim mitovima i dao više nego jasnu poruku. Forrest Gump je blesav, ali se on sve vrijeme drži sustava i nikada ne dovodi u pitanje njegove institucije. Što dobija? Slavu i bogatstvo, a na kraju i obiteljsku sreću. Nasuprot njega imamo Jenny, njegovu školsku ljubav koja kreće drugim putem - sudjeluje u hipi-pokretu, u pokretu protiv rata u Vijetnamu, vodi slobodni, nekonvencionalni život. Što dobija? Ništa osim što svako malo bude pretučena, silovana i drogirana. Poruka filma je više nego jasna: šezdesete su najobičniji mit, devijacija koja je, da je na tzv. američku dilemu 1968. bilo odgovoreno drukčije, dovela zemlju do propasti.
Mada se i s tako jednostavnim tezama može žestoko polemizirati, mislim da je FORREST GUMP koristan zbog toga što nakon njegovog gledanja ipak možemo steći nešto uravnoteženiju sliku o svim tim burnim događajima. No, upravo je tu i glavni nesporazum što dosta kvari konačnu ocjenu Zemeckisovog rada. Ipak je riječ prije svega o američkoj povijesti. Gledaocu koji nije Amerikanac mnogi pojmovi i ličnosti ne znače ništa (npr. guverner Jim Wallace ili atentat na Geralda Forda), a kada i znače, to je prije dokaz američkog kulturnog imperijalizma nego velike erudicije.
Ipak, ne može se reći da je FORREST GUMP loš ili beznačajan film. Osim Groomovog predloška tu je bio i izvrsni Spielbergov učenik Zemeckis da ga uobliči u fascinantan vizualni doživljaj. Od samog početnog kadra, koji je sam po sebi remek-djelo režije, pa do fantastičnih specijalnih efekata u kojima umrli predsjednici glume sami sebe, FORREST GUMP je sjajan vizualan doživljaj, a Zemeckis koristi razne vizualne trikove za nenametljiv i decentan humoristički homage pojedinim velikanima filmske umjetnosti.
Naravno, ne smije se zaboraviti ni činjenica da je Tom Hanks dobio "Oscara" za naslovnu ulogu. Tog glumca ne moramo voljeti, ali čak i ako uzemo u obzir pristranost Akademije, dva uzastopna "Oscara" ne možemo smatrati slučajnošću. On je zbilja izvrstan glumac koji je dao jednu tešku ulogu na granici komedije i tragedije. U njegovoj su sjeni manje-više svi ostali, ali ne i Gary Sinise, koji je zbilja dao snažnu kreaciju i koji je tako postao jedan od najjačih karakternih glumaca suvremenog Hollywooda.
Ukratko, FORREST GUMP je film koji se ne smije propustiti.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos