ONCE WERE WARRIORS
Novi Zeland ne samo što je najpoželjnije odredište mnogih hrvatskih mladih stručnjaka, nego je i je mjesto gdje djeluje jedna od najpropulzivnijih malih kinematografija u svijetu. Novozelandska kinematografija praktički nije postojala sve negdje do 80-tih godina, kada su je izbacili majstori akcijada Harley Cockliss i Russell Mulcahy (kasniji tvorac HIGHLANDERA). No, i tada su Novozelanđani bili u sjeni većeg susjeda - Australije - koja je također bila doživljavala sinemastički bum. Tek su 90-te godine donijele nove talente - hiperelitističku umjetnicu Jane Campion (PIANO) i otkačenog tvorca horora Petera Jacksona (BAD TASTE, BRAINDEAD). Njima se pridružio i Lee Tamahori koji je s ovim filmom 1994. uspio napraviti komercijalni podvig potukavši na novozelandskim kino-blagajnama razvikani Spielbergov JURSKI PARK.
Radnja filma smještena je u predgrađe Aucklanda gdje žive Maori, starosjedioci Novog Zelanda. Obitelj Heke je jedna od mnogobrojnih koje, ne snašavši se u velegradu, žive od socijalne pomoći. Jake (Morrison) provodi vrijeme u opijanju i povremenom premlaćivanju supruge Beth (Owen), koja na sebe preuzima zadatak da brine o obitelji. A taj zadatak nije jednostavan: najstarijeg sina (Arahanga) otac je otjerao iz kuće pravo u šape uličnoj bandi, a mlađi sin (Emile) završava u popravnom domu. Kći Grace (Kerr-Bell) se od nemoguće situacije pokušava spasiti pisanjem poezije i životom u oblacima, ali će upravo njeno suočenje s životnim istinama dovesti do dramatičnog finala.
Od početka devedesetih imamo priliku gledati sve više i više filmova koji za temu imaju položaj različitih etničkih, vjerskih ili rasnih manjina u suvremenim industrijskim društvima. Najočitiji su primjer SAD gdje smo imali istovremeno priliku gledati eksploziju "black packa" i "indijanskog filma". Takve su tendencije, pak, kod novozelandskih filmaša prisutne odranije. Razlog je u tome što su Maori, koji su u bjelačkoj najezdi dobro prošli u usporedbi s nekim drugim narodima, zahvalan materijal za proučavanje utjecaja kulturnog konflikta na društvene odnose.
Tamahori već od samog početnog kadra jasno iznosi tezu kako je upravo pokušaj prilagođavanja Maora zapadnoj civilizaciji razlog njihovog marginalnog položaja u novozelandskom društvu. Otrgnuti od prirode i s njom povezanih društvenih običaja koje datiraju tisućama godina, Maori, nekada ponosni ratnici i gospodari pacifičkih prostranstava, sada su prisiljeni na anonimnost i marginu. Zapadna civilizacija znači mirenje s postojećim nezavidnim stanjem i dovodi do uobičajenih zala - alkohola, nasilja i droge. Jedino povratak tradiciji i korijenima bi Maorima domogućio da hodaju uspravno i tako na ravnopravnoj osnovi pokušaju pronaći svoje mjesto u društvu.
Osim što je ta tradicionalistička teza, koja zbog isticanja obiteljskih vrijednosti odskače od uobičajenih ultraliberalnih "politically correct" kanona, izrečena prilično snažno, valja pohvaliti Tamahorija i na izvrsnom primjeru režije, ali ne samo njega. Dvoje glavnih glumaca - Morrison i Rena Owen - dali su odlične uloge. Pogotovo valja pohvaliti Morrisona koji je pokazao ne samo da je dobar tabator, nego i da je u stanju dočarati prilično ambivalentan i složen lik. Jednako tako se moraju pohvaliti i ostali glumci. Glazba je također više nego svrhovita zbog kombiniranja rocka i maorskih etno-motiva. No, scenarij je zato malčice šepao, pa se završetak na trenutke čini isforsiranim.
Ipak, iako je riječ o pretežno depresivnom filmu, držim ga jednim od boljih na našem video-repertoaru.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos