KONGO

CONGO

• uloge: Dylan Walsh, Laura Linney, Ernie Hudson, Tim Curry, Grant Heslov, Joe Don Baker, Lorene Hoh, Misty Rosas
• scenografija: J. Michael Riva
• kostimografija: Marylin Matthews
• fotografija: Allen Daviau
• montaža: Anne V. Coates
• glazba: Jerry Goldsmith
• scenarij: Patrick Shanley (po romanu Michaela Chrictona)
• režija: Frank Marshall
• proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 1995.
• distribucija: VTI
• trajanje: 108

U bezidejnom Hollywoodu, gdje već duže vremena vlada bezidejnost i klišetiziranost, svaki talent koji bi mogao malo popraviti sliku u tom pogledu se tretira kao božanstvo. Jedan od njih je svakako i Michael Chricton, koji ne samo što je obdaren talentom da smišlja zanimljive i inteligentne zaplete u svojim romanima iz žanra tehno-trilera, nego je isto tako režirao i kvalitetne filmove od koji su neki - kao WESTWORLD (1973) ili KOMA (1978) - ušli u antologije SF-filma. Nakon što je 80-tih bio snimao manje uspješne filmove (LOOKER, BJEGUNAC), Chricton se odrekao režije, ali ne i pisanja, snabdijevaći zapletima filmašima koji su pravili ostvarenja različitog kvaliteta. U posljednje su tri godine snimljena čak četiri filma po Chrictonovim romanima - bestselerima (JURSKI PARK, IZLAZEĆE SUNCE, RAZOTKRIVANJE i KONGO), tako da se može reći da je on uz Kinga i novopridošlog Grishama glavna uzdanica holivudskim producentima koje sve više muči nesposobnost da smisle originalni zaplet.

Radnja najnovijeg filma smještena je u duboku zairsku prašumu, blizu granice s uzburkanim centralnoafričkim državicama. Tamo je pohlepni šef telekomunikacijske korporacije (Baker) poslao svog sina u ekspediciju s ciljem da pronađe dijamante dovoljno velike i dovoljno čiste da posluže kza revoluciju u tehnologiji (i u laserskom oružju). Nedugo po pronalaženju dijamanata netko ili nešto masakrira ekspediciju i kao spasioce pošalju ekipu na čelu s dr. Karen Ross (Linney) koja je dodatno motivirana zbog toga što je vođa nesretne ekspedicije njen bivši zaručnik. Dr. Ross će sa sobom povesti hrpu supermodernih spravica, ali i niz neobičnih likova - plaćenika (Hudson), profesora (Walsh) s gorilom koji govori te rumunjskog arheologa sumnjive prošlosti (Curry). Kada uz dosta napora dođu na svoj cilj, čeka ih više nego neugodno iznenađenje.

Krajem prošlog i u prvoj polovici ovog stoljeća vrhunac popularnosti u žanru pustolovnog romana doživjela su ona ostvarenja bazirana na premisi o tome da postoje neki izolirani dijelovi Zemljine kugle na kojima se mogu sresti iščezle civilizacije ili dijelovi flore i faune. Najpoznatiji autori takvih djela su bili H. Rider Haggard i Edgar Rice Burroughs, a neke filmove iz tog miljea smo imali nedavno prilike vidjeti na TV. Stoga je bilo prilično neobično vidjeti Chrictona, autora koji je manje-više poznat po okrenutosti budućnosti da je za zaplet uzeo ppretpostavku primjereniju nekim vremena za koje se smatralo da su zauvijek prošla.

Da bi se vidjelo kako je to Chricton zamislio, i kako je tu ideju mislio učiniti uvjerljivom bilo bi neophodno pročitati knjigu. Što se filma tiče, scenarist Patrick Shanley se uopće nije potrudio u tom smjeru, učinivši cjelokupni film potpuno neuvjerljivim uz više nego razočaravajući i nevjerojatno neuvjerljivi zaplet. Ali, nije se stalo samo na tome, nego je i karakterizacija likova više nego podbacila. Oni su ili papirnati ili karikature, a njihova motivacija nije ni na trenutak dotaknuta. To važi i za glumce, uglavnom anonimce, koji izgledaju kao da ih je netko puškom tjerao na snimanje. Od svih se najviše trudio Tim Curry, ali je upravo zbog tog truda ispao najobičniji šmirant čemu je, istini za volju, pomogao i trapavi scenarist. Imam dojam kako je gotovo nemoguće u posljednje vrijeme vidjeti film s Curryjem u kojem on ne bi ozbiljno smanjio sveopći dojam.

Ni režija sama po sebi nije ništa osobito, ali to ne bi trebalo uopće čuditi s obzirom da Frank Marshall nije režiser nego producent po struci. Doduše, kao Spielbergov producent imao je prilike vidjeti majstora na djelu i ARACHNOPHOBIA, njegov debi iz 1990. je korektno djelce, ali koje je ipak utonulo u zasluženi zaborav. To je zbilja šteta, jer je za tehnološki aspekt Chrictonove knjige trebao pravi majstor da zbilja uživamo u tim pojedinostima (jedina takva pojedinost da jedan od likova, mislim prvi put u povijesti filma, igra DOOM). Marshall se nije iskazao ni u finalu, kada je trebalo koordinirati različite specijalne efekte, napravivši od svega neuvjerljivu kopiju Indiane Jonesa.

Ukratko, ovaj film predstavlja veliko razočarenje i u Chrictona i u suvremeni holivudski "tehno-triler".