THE YOUNG AMERICANS
Za britansku kinematografiju se više od pola stoljeća, otkako je Hollywood ustanovio svoju hegemoniju u svijetu sedme umjetnosti, tvrdi kako je u krizi. To i ne čudi, jer se zbog slabijih financijskih resursa Otočje u manje-više svemu nalazilo u podređenom položaju, pa i u tome. Tako su britanski filmski potencijali uglavnom služili kao izvor ljudstva i materijala za prekooceanske rođake. Naravno, uvijek bi se našao neki izuzetak koji potvrđuje pravilo, ali uglavnom je bila riječ o nezavisnim filmovima "ljute alternative", dok su se komercijalnija ostvarenja kao Newellova ČETIRI VJENČANJA I SPROVOD trebala tražiti svijećom. Možda splitski filmofili tome trebaju zahvaliti činjenicu što za razliku od nekih drugih nisu bili u prilici vidjeti Cannonove MLADE AMERIKANCE na velikom platnu, već su trebali čekati na ne baš najsjajniju video-kopiju.
Početak filma obećava nešto nalik na "rave" film: u prepunoj londonskoj diskoteci drma techno, prilično rijetka glazbena vrsta u suvremenom filmu. Ali, već slijedeća scena jasno pokazuje da je riječ o krvavom trileru. Ubrzo na scenu dolazi John Harris (Keitel), agent američke Uprave za borbu protiv droge, da bi londonskim kolegama služio kao savjetnik u istrazi povodom problema koji je iskrsnuo. Naime, netko ubija šefove londonskog podzemlja, a policija je potpuno nemoćna. Harris, pak, ubrzo shvati da je riječ o Frazeru (Mortensen), iskusnom američkom kriminalcu koji gradi carstvo pomoću mladih i naivnih klinaca koji u njemu vide idola.
Na samom početku se vidi kako su Cannonovi MLADI AMERIKANCI vješto snimljen i režiran film, s doista dojmljivom glazbom Davida Arnolda kojoj je svojim glasom i talentom pomogla islandska pjevačica Bjork (pjesma PLAY DEAD iz ovog filma je došla na vrhove top-lista). I glumci su izvrsni, tako da je u svakom segmentu Cannonovo ostvarenje za deset kopalja ispred sličnih američkih, usprkos tome što je riječ o jednoj tipično američkoj temi. Ali, mislim da je ipak scenarij malo podbacio - zapravo, bilo ga je premalo. U filmu najvažnija treba biti priča, a pošto nije bila baš previše originalna, trebalo ju je osvježiti s nekim novim elementima. Scenaristi Cannon i Hilton to ne čine, odnosno čine na pogrešan način: uvlače nepotrebnu ljubavnu priču i likove londonskih gangstera stare garde koji će se udružiti s policijom kako bi očuvali "stari, dobri" poredak stvari. Dodatnu smetnju predstavljaju dugi kadrovi u slow motionu, napravljeni valjda samo zato da film dobije standardnu minutažu, tako da na trenutke imamo dojam razvučenosti. No, bez obzira na sve te nedostatke, ukoliko ste ikada uspoređivali prosječan britanski i prosječan američki TV-film i izvukli prosječne zaključke, svidjet će vam se MLADI AMERIKANCI.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos