IN THE MOUTH OF MADNESS
Imao sam prilike upoznati jednog tipa za koga je selo govorilo da mu, najblaže rečeno, nisu sve koze na broju. To najvjerojatnije nije bilo ništa više od bapskih priča, ali su njihovi pobornici imali krunski dokaz u tome što je tip većinu slobodnog vremena provodio čitajući literaturu Stephena Kinga. Upravo na toj pretpostavci - da pojedina književna djela imaju moć da djeluju na mentalno zdravlje i percepciju labilnijih čitalaca - temelji se i ovaj pretposljednji Carpenterov film (posljednji, remake klasičnog SF-horora SELO UKLETIH tek treba pričekati). Naime, istražitelja Johna Trenta (Sam Neill) angažira izdavačka kuća kako bi pronašao kultnog spisatelja Suttera Canea (Prochnow) i dostavio im rukopis njegove posljednje knjige. U početku skeptični Cane će spoznati kako Trentove knjige imaju moć da potpuno promijene odnos čitatelja prema stvarnosti, odnosno da ga prebace u novu dimenziju u kojoj vladaju stvorenja neopisivog užasa.
Mada ovaj Carpenterov horor na početku izgleda kao satira na fenomen Stephena Kinga, zapravo je prije svega hommage životu i djelu Howarda P. Lovecrafta (1890 - 1947), pisca horora, koji je ostavio neizbrisiv trag na cjelokupnu buduću produkciju tog žanra u anglosaksonskom svijetu. Lovecraft je snagu svojih djela crpio iz uvjerenja kako je ljudski rod vječno na rubu uništenja od "starih", drevne i neopisivo zle vrste polubogova koji obitavaju u drugim dimenzijama, odijeljeni od našeg svijeta barijerama koje svaki čas mogu popustiti. Carpenter u ovom filmu tvrdi kako je jedno od sredstava koje može uništiti te barijere i "suspension of disbelief", tj. moć književnosti i drugih medija da potpuno promijene percepciju stvarnosti, tjerajući ljude na iracionalne postupke koji u masovnim razmjerima mogu uništiti čovječanstvo. Vjerojatno zbog optužbe cjelokupne masovne kulture, Carpenterov je film vrlo brzo zaboravljen od strane filmskog establishmenta, jer nitko ne voli istinu o sebi, makar zavijenu u plašt B-produkcije.
Nisam veliki poklonik Johna Carpentera. Smatram kako je najbolje svoje radove uradio kada i ostatak generacije "novog Hollywooda", dakle 70-tih i ranih 80-tih, te da je posljednji njegov uistinu dobar film ONI ŽIVE iz 1988. godine. U RALJAMA LUDILA, pak, sasvim sigurno nije remek-djelo. Carpenter se uporno drži standardnog formata od 90 minuta i stoga se događaji odvijaju vrtoglavom brzinom. Nema vremena za suspense, i efekt nelagode i užasa se postiže prije svega šok-efektima, što je u pravilu karakteristika lošijih horora. Pa i tu je ipak bilo vremena da se umjesto priče malo više pažnje posveti likovima, koji su manje-više svi papirnati i čija je sudbina sasvim predvidljiva, kao, uostalom i završnica filma. Ukratko, film je vizualno O.K., ali sadržajno ne štima, iako je zaplet u rukama vještijeg scenariste mogao biti itekako kvalitetno obrađen. Oni koji žele uživati u Carpenteru bi ipak trebali pogledati nešto drugo.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos