Kevin Costner i Lawrence Kasdan su bez sumnje dva čovjeka najzaslužnija za renesansu vesterna, žanra koji je od početka 70-tih bio u zalazu i koji nakon 1980. nije uopće zavrijeđivao pažnju holivudskih producenata. Kasdan, poznat kao jedan od najboljih holivudskih scenarista i oprobani suradnik Spielberga i Lucasa je 1985. uspio snimiti SILVERADO, prvi ambiciozni vestern nakon mnogo godina. Costner je, pak, sa svoje strane dao još snažniji doprinos reafirmaciji žanra svojim Oscarima ovjenčanim PLESOM S VUKOVIMA. Stoga je bilo za očekivati da će se ova dva dobra prijatelja i suradnika (Costner je glumio u Kasdanovim filmovima VELIKA JEZA i SILVERADO) nastaviti upravo u oblasti koja im obojici najbolje leži.
Za temu su odabrali jednu ličnost koja je dosada u sveopćoj renesansi vesterna bila zapostavljana: Wyatta Earpa, legendarnog saveznog šerifa čije je ime bilo sinonim pravne države na Divljem Zapadu. Costneru se ta uloga djelomično svidjela stoga što je zvijezdom postao upravo zahvaljujući ulozi jednog drugog velikog pravednika - Eliotta Nessa u NESALOMLJIVIMA. Za razliku od većine filmova na tu temu, čiji se zaplet ograničavao uglavnom na obračun kod O.K. Corrala, Kasdan i Costner su nastojali dati epski prikaz Earpovog života te objasniti pozadinu mita. A u politically correct ozračju taj mit nije mogao a da ne bude devastiran: Earp je u početku prikazan kao dobar dečko, potom kao propalica, zatim kao tip čija orijentacija nije jasno određena, tj. koji se na strani zakona nalazi više iz vlastite računice nego iz osobnih uvjerenja.
Tragedija je filma WYATT EARP bila u tome što producenti nisu znali dobro čuvati tajnu: s obzirom da je riječ o istinitim događajima, autorskih prava nije bilo, i scenarij Warner Brosa je mnogo brže i sa jačim castingom snimila konkurentska tvrtka Hollywood Pictures. Kada je sa zakašnjenjem Kasdan/Costnerova verzija stigla u kino, neizbježni deja vu efekt je uništio film ne samo kod publike, nego i kod kritike, koja se čak zaletila da taj film proglasi najgorim u 1994. godini, isto kao i glumu Kevina Costnera, čovjeka koji nakon očekivane propasti ambicioznog WATERWORLDA može očekivati titulu najomraženijeg čovjeka u tvornici snova. Stoga bi za najobjektivniju analizu Kasdanovog filma bilo bolje prethodno ne pogledati Cosmatosovu verziju da bi se izbjegle usporedbe koje su, na žalost, na strani Cosmatosa.
Ipak, ne mogu ne izreći nešto pohvala na račun Kasdanovog djela: glazba je dobra i mnogo bolje od iritantne Morriconeove iz foršpana. Zatim, Kasdan se doista pobrinuo da filmu da dugim i spektakularnim kadrovima filmu da epski ugođaj, dosta rijedak u ovoj videospotovskoj eri. Ako zanemarimo Costnerovu relativno bezličnu glumu, kao i niz manjih epizoda, ipak se može reći da je s glumačke strane film solidan. Što se scenarija tiče, postoje mnoge rupe - različite faze Earpovog života nisu dovoljno obrađene i mnogi njegovi postupci, pogotovo sentimentalni život, nisu baš najjasniji. Osim toga, najspektakularniji od svih događaja - obračun kod O.K. Corrala - ima prilično mali značaj, a Earpova karijera saveznog šerifa, koja je uslijedila nakon njega, nije ni dotaknuta. Akcija je solidno snimljena, ali je ima premalo u usporedbi s Cosmatosovim vatrometom. No, ipak postoji jedna stvar u čemu je Kasdanov film superioran: to je zbilja izvrsna uloga Doca Hollidaya, složenog i nadasve zanimljivog lika, koji je bez obzira na potpuno oprečni karakter, bio vjeran Earpov prijatelj i suborac. Za tu se ulogu Dennis Quaid tako intenzivno pripremao, da je rigoroznom dijetom smršavio 15 kilograma samo zato da bi što vjernije dočarao lik revolveraša koji je u vrijeme obračuna umirao od tada neizlječive tuberkuoze. Samo zbog te izvedbe, koje doduše ima malo u filmu, isplati se pogledati Kasdanovu verziju.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos