THE MAN WITHOUT A FACE
Jodie Foster i Mel Gibson imaju nešto zajedničko: oboje su renomirani glumci koji su svoje glumačke karijere oplemenili redateljskim debijima na temu neprilagođene djece. No, sličnosti tu prestaju: dok je kritika pohvalila Fosteričinog MALOG ČOVJEKA TATEA, Gibsonovog ČOVJEKA BEZ LICA je brutalno sasjekla na komadiće.
Glavni junak filma je 12-godišnji Chuck Norstadt (Stahl), dječak koji burno ljeto 1968. provodi uz knjige. Razlog je u njegovoj nemogućoj obitelji, a jedini izlaz je za to vrijeme prlično nepopularan upis u vojnu školu. No, knjiga mu baš ne ide, ali će šanse za upis porasti kada sretne Justina MacLeoda (Gibson), usamljenog osobenjaka unakaženog lica, koji pristaje biti njegov mentor.
Za razliku od Fosterice, koja je napravila sjajan, ali nenametljiv film, Gibson se upustio u pothvat koji je za jednog debitanta megalomanski. Riječ je o priči sa snažnim dramskim nabojem, ali Gibson je to još i potencirao baroknom režijom, vlastitom glumom i produkcijskim dizajnom koji bi prije odgovarao nekom spektaklu nego komornoj drami. Rezultat je podjednako dobar, i Gibsonovoj režiji ne pronalazim nikakve veće zamjerke, ali je kritičarski establishment, nesklon Gibsonu otkako je isti udovoljio svojoj glumačkoj taštini i stvorio katastrofu od Zeffirelijevog HAMLETA (1990), njegovu hrabrost shvatio kao prepotenciju. Dodatno je stvar iskomplicirala odluka da se godina Američke dileme prikaže s konzervativnog stanovišta, što je u "politically correct" ozračju dočekano na nož. Tome nisu pomogli ni nešto liberalniji tonovi u drugoj polovici filma, koji su, po mom sudu, pokvarili dojam i film učinili nekonzistentnim. Ali, bez obzira na sve, ČOVJEK BEZ LICA je neobično snažan i topao film o prijateljstvu i odrastanju, jedna od rijetkih drama koja kod nas može izazvati katarzu.
Ukratko, film koji se ne smije propustiti.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos