MONOLITH

• uloge: Bill Paxton, Lindsay Frost, John Hurt, Louis Gossett Jr.
• glazba: Frank Becker
• scenarij: Stephen Lister
• režija: John Eyres
• proizvodnja: EGM, SAD, 1993.
• trajanje: 90'

U jednoj od epizoda popularno-znanstvene serije KOZMOS Carl Sagan je izvršio slijedeći pokus: skupio je u jednu kutiju sve elemente od kojih se sastoji ljudski organizam (vodik, dušik, kisik, ugljik, željezo itd.) i promućkao ih u nadi da će iz nje izaći homo sapiens. Izgleda da su nešto slično pokušali i autori ovog filma - utrpali su dobre glumce, napravili par impresivnih akcionih scena i sve to garnirali dobrim spec-efektima, ali rezultat je bio jednako uspješan kao i kod Sagana.

A zaplet je zbilja obećavao: na početku filma dvoje policajaca - mišićavi Tucker (Paxton, najpoznatiji u ulozi redova Hudsona u legendarnim ALIENSIMA) i privlačna Flynn (Frost) uhapse rusku znanstvenicu koja je bez ikakvog objašnjenja ustrijelila malog dječaka. Prije nego što pronađu ikakvo objašnjenje ili motiv zločina, osumnjičenu moraju predati opakim tipovima iz vladinog Odjela za povijesna istraživanja (?), ali ih to ne spriječava da njuškaju i dalje i da dođu do groznog otkrića - jezive zle sile koja opsjeda ljudska bića i koja se upravo šeta po Los Angelesu, usprkos vladinim pokušajima da zataška stvar.

Slična postavka - zli došljaci iz svemira kojima ništa ne može stati na kraj osim veterana losanđeleske policije - već je dva puta uspješno iskušana, prvo u HIDDEN / TKO UBIJA NEDUŽNE GRAĐANE Jacka Sholdera (1986) i DARK ANGEL / I COME IN PEACE Craiga W. Baixleya (1990). Treći put stvar nije upalila iz jednog bitnog razloga: Listerov scenarij nije bio razrađen i uopće nije gore navedene elemente (likovi, akcija) spojio u suvislu cjelinu. Osim toga, nakon filma se osjećamo prevareni: na kraju nikakvog suvislog objašnjenja za događaje nema, nema niti monolita iz naslova, a "uvjerljivost" scene u kojoj nekakav Odjel za povijesna istraživanja oduzme policiji osobu osumnjičenu za umorstvo je uvreda za svakog gledatelja s IQ-om većim od 50. Što se glumačkih ostvarenja tiče, ona su koliko-toliko solidna osim Hurta, koji nije ni sjena svojim kreacijama negativaca iz 70-tih i 80-tih, pogotovo u "buddy buddy" scenama između Paxtona i Frostove koje bi trebale služiti kao nekakav comic relief.

Ipak, dojam je nakon svega loš. Ukratko, zaobići ovaj film u širokom luku.