Kada je 1991. godine Jonathan Demme sa svojim filmom KAD JAGANJCI UTIHNU započeo trijumfalni pohod na Oscare ogromna većina i publike i kritike su se složili da je riječ o jednom od remek-djela sedme umjetnosti. Takvo mišljenje nije dijelila jedna mala, ali prilično utjecajna grupacija u američkom društvu, koja je čak organizirala demonstracije protiv autora filma: homoseksualci. Nije im se dopala činjenica što je glavni negativac, odnosno ono što su oni smatrali glavnim negativcem u filmu bio gay.
Što zbog grižnje savjesti, što zbog činjenice da su neki moćni ljudi u Hollywoodu dijelili to mišljenje, a što zbog sveopće "politically correcct" histerije koja je nastupila s dolaskom Clintona na vlast, Demme je odlučio snimiti pro-gay film. Zaplet se, dakle, vrti oko Andrewa Becketa (Hanks), briljantnog mladog odvjetnika kojega tvrtka otpusti kada se sazna da boluje od AIDS-a. Becket odlučuje tvrtku tužiti sudu i kao svog odvjetnika angažira Millera (Washington), crnca koji ispočetka oklijeva pristati na to zbog vlastitih predrasuda prema homoseksualcima.
Demme ništa u ovom filmu nije prepustio slučaju: i sam naslov filma "Philadelphia" znači bratska ljubav, a početni kadrovi pokazuju spomenik Williamu Pennu, utemeljitelju grada koji je po njegovoj zamisli morao biti mjesto tolerancije prema svim manjinama. Dakle, već na samom početku film nam nameće tezu: svi su ljudi jednaki i moraju jedni drugima biti braća, bez obzira na svoju rasu, boju kože, spol ili seksualnu orijentaciju. Da je ostao na vrijednosnoj neutralnosti, film možda ne bi bio "politically", ali bi bio artistički korektan. No, Demme se odlučio za standardno crno-bijelo portretiranje: Hanks i ostali portretirani homoseksualci su mladi, lijepi, puni života i ljubavi, plemeniti dok su naprotiv njihovi protivnici, oličeni u Beckettovom šefu Wheeleru (glumački veteran Jason Robards) stari, ružni, olinjali, seksisti, primitivci, pohlepni i neposobni kučkini sinovi. Da nema Millera koji stoji između ta dva ekstrema, npr. da je scenarij dozvolio Hanksu da se sam bori za svoja prava, cijeli bi film s takvom crno-bijelom podjelom izgledao poput "politically correct" verzije KOZARE, NERETVE ili SUTJESKE.
Moja prethodna usporedba je ipak malo pretjerana, jer je Demme zbilja majstor, kako majstor režije tako i rada s glumcima. Kao i u JAGANJCIMA, glavna atrakcija filma nije u napetosti nego u drami, pa je film neobično pun krupnih kadrova, što je prilično zahvalna odluka s obzirom na izvanredan casting u kojem briljiraju svi - od Hanksa i Washingtona (ta su mi dvojica jedni od najantipatičnijih glumaca suvremenog Hollywooda, pogotovo ovaj potonji) do posljednjeg epizodista. Sve je to garnirano s vještim kadriranjem koje bolje nego šokantne scene fizičkog propadanja glavnog junaka, pokazuju njegove izglede da doživi slijedeći dan. Dakle, bez obzira na nesumnjivu tezičnost filma, moram priznati kako je to jedan od rijetkih primjera neobično inteligentno zamišljenih i darovito ostvarenih proizvoda sedme umjetnosti.
Ukratko, neobično kvalitetan film koji se ne smije propustiti.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos